Umijeće tersanja

Sretno dijete

Niko mi ne bi vjerovao da kažem da se toga sjećam. Ponekad ni sama sebi ne vjerujem. Iz priča koje sam čula kad su mislili da nisam u blizini, iz onih komadićaka otrgnutih od rečenica, nekako sam shvatila da sam, kad se to desilo, bila samo nekoliko sati stara. Možda ni toliko. Možda me upravo bila rodila. Ne znam. To ne znam. Tad nisam imala osjećaj za vrijeme. Ali sjećam se. Sjećam se njenog lica, krupnih plavih očiju i upalih obraza, sjećam se da je plakala, sjećam se tišine, i njene velike teget mont jakne. Sjećam se straha, i tame, i nekog beskrajnog povjerenja u nju, i opet straha. I nagle buke, i puno, puno ljudskih glasova. I sjećam se lica žene koja me je odnijela. I ne sjećam se ničega više. Nekad to sanjam. Sve. I nikad ništa novo, nikakva promjena, samo ona, i jakna, i strah, i buka, i kraj. Dugo nisam znala šta je to sve. Jednom, dok sam još bila mala, pitala sam nenu šta je to. Ona je rekla da je to samo san, da se to nije desilo. Ja sam vjerovala kao što sva djeca vjeruju svojim nenama, i kad im pričaju priče o zmajevima i vilama, i kad ih tješe, i kad im lažu.

Dugo sam se pitala kako je moguće da nimalo ne ličim na svoju mamu. Druga djeca liče na mame, nekad čak toliko da je moguće posumnjati da su klonirana, a ja, eto, nimalo. Ni jedna jedina crta lica nam nije zajednička. Nekad sam pomišljala da me je usvojila, i čak bih i povjerovala u to da se ona ne pojavljuje u tom najranijem sjećanju koje imam. A ovako samo mislim da sam ja pljunuta očeva slika - oca za kojeg ne znam ni postoji li, a znam da mora postojati; oca za kojeg ne znam kako izgleda, ali imam jasnu sliku kad god stanem pred ogledalo: crn kao crni đavo, kose crne i guste i divlje, i očiju punih iskrica, nekog neobičnog sjaja, neke… da, zlobe.

Nikad mi nije pričala o njemu. Kad sam je pitala imam li ja oca, rekla je da bi bolje bilo da nemam. Kad sam je pitala ko je, rekla je da je i bolje da ne znam. A načujem. Narod priča, govori, laje sramotne i strahotne stvari u koje ne želim vjerovati, a vjerujem. Vjerujem, jer znam da je istina, isto kao što je istina i ono što govore o mom rođenju, o plavoj mont jakni, o meni. Narod sve zna. Sve zna, i sve govori, samo treba slušati. Treba otvoriti oči i naćuliti uši i biti spremna, ma gdje bila, saznati sve ono što mi ona nikad nije htjela reći.

I saznala sam. Što je vrijeme više prolazilo, što sam postajala starija, saznavala sam sve više toga, kao da su novi dijelovi mozaika bili nagrada za to što sam preživjela još jedan dan, još jednu godinu. Slika je postajala sve jasnija što sam se više udaljavala od nje, što sam je manje poznavala. Otkad sam saznala tačne okolnosti sjećanja koje me prati od rođenja, više ne sanjam. Otkad ne živim s njom, više me i ne brine. Mozaik je gotovo sklopljen, a ja ne osjećam želju da iskopam onih posljednjih nekoliko komadića - bojim se, kad ugledam sliku, nestaće me. Ja postojim u neznanju. Postojim zato što ne znam.

Bila je zima, i ona nije skidala plavu mont jaknu, najmanje tri broja preveliku. Cijelu zimu je niko nije vidio bez nje. A zima je dugo trajala, od prvog snijega krajem oktobra, do kraja aprila. Ja sam rođena na praznik, na prvi maj, u neninoj šupi, da niko nije znao. Kakvu sam želju za životom imala, ne znam - nikad je poslije nisam osjetila - ali kad me je umotala u mont jaknu i stegla kaišem kojim me je stezala i u trbuhu, vrištala sam toliko da sam dozvala cijelo selo, a najbliža kuća je bila stotinama metara daleko. Došli su i odnijeli me od nje, poslije me vratili jer nisu znali šta bi s njegovim djetetom, šta bi s malim đavlom, jer bi me i oni najradije ubili, da ih strah nije spriječio.

Ona ne zna da se sjećam, vjerujem da joj nena nikada nije rekla. Misli da ne znam da me nije htjela, da su sve batine koje sam popila u djetinjstvu tek izljevi bijesa i očaja, da je svu mržnju prema njemu pretočila u mržnju prema meni, i da bi me i opet ubila da se ne boji da ću opet preživjeti. A eto, znam. Znam oduvijek, cijeli život, i znam i sada, kad sam i sama odrasla, kad nene više nema, i znam, znam i sada, dok sjedim pored njene postelje i dok slušam kako bunca u groznici, u snu, dok slušam kako moli da joj oprostim misleći da ne znam za šta joj trebam oprostiti. Znam, i eto, opraštam joj. Jer je odavna sve postalo nevažno.

Ja sam, kako god da baciš kletvu i molitvu, ipak sretno dijete.

Objavio/la: Nesvjesna, 1. May. 2007. u 7:13 | Litersatura, TERSAONA | 8 komentara |