Random Musings of Perpetually

Underwhelmed SoulSurfers©

“Ulazi! Gdje si do sad?!” – zajecala je, natečenih očiju i zajapurenog lica, po kojem su suze ulijepile kosu.

“Što? Šta je bilo? Da nije šta neni…?”

“Joj, jašta je! Jadna li sam, majko moja! Šta nas ovo snađe..?”

“Šta je bilo? Gdje je nena, brzo govori?”

“Eno je u avliji… ja ne mogu… nemam snage…”

“Ama, šta je bilo? Šta joj se desilo?”

“Nee… moogu…” – ridala je, prateći odlučne muške korake koji su grabili kroz kuću.

U sredini avlije su, ispod raskošno izlistale krošnje starog oraha, kao i uvijek u posljednjih dvadesetak godina stajali oronuli, iskrivljeni drveni stol i pripadajuća mu drvena klupa. Oko njih je, u savršenoj kružnici, obigravala pogurena ženska prilika, koja je, svako malo, ruke upravljala k nebu i na sav glas klela:

Dalje »

Kinezi su došli iz Kine, u odjelima skrojenim u Engleskoj, sa kožnim aktovkama napravljenim u Italiji i prepunim novca odštampanog u Americi. Oni su pošli u kupovinu, spremni da svoje kofere isprazne do posljednjeg svežnja zelenih papirića u zamjenu za tapije i potvrde o vlasništvu. Da bi to obavili tiho i neupadljivo, pokucali su na vrata privatnicima. U kolosalnoj ideološkoj partiji šaha, koju međusobno igraju dvije svjetske supersile, ovaj potez predstavlja kineski konjićev skok.

Već dugo vremena, Sjedinjene države pokušavaju prisiliti Kinu da se otvori, privredno i politički, i zaigra na kartu slobodnog tržišta, računajući da će je tako savladati i iznutra pretvoriti u kapitalističko društvo. Jednako dugo i jednako uporno, Kina prema vani nastupa strogo poštujući tržišne principe, a prema unutra ostaje zatvorena poput konzerve sardina. Da li to znači da je Kina u defanzivi i da se brani? Ne, naprotiv. Kineski se plan vjerovatno sastoji od ideje da se protivnika nadjača njegovim vlastitim oružjem, kapitalom, a da se potom, preko njega, izveze i nametne ideologija. Ona crvena.

Dalje »

Komunizam i socijalizam su se, svojedobno, zalagali za jednakost među ljudima putem promjene vlasničkih odnosa. Plan se sastojao u tome da se vlasništvo nad kapitalom oduzme od onih koji imaju i nekako podijeli onima koji nemaju, kako bi imovina koja stvara vrijednost bila pravednije raspoređena, a ljudi time postali jednaki. Plan bi uvijek uspijevao u svome prvom koraku – oduzimanju, i neizostavno padao na onom drugom – raspodjeli kapitala. Umjesto da bude preraspoređen i raste, kapital je čamio, truhnuo i propadao u memljivim podrumima na čijim je vratima stajalo, velikim, važnim slovima napisano: “državno vlasništvo” ili “društvena svojina”.

Kapitalizam se, s druge strane, ideološki nikada nije pozabavio tim pitanjem, ali je praktično, na preraspodjeli imovine i ostvarenju jednakosti, za ljude učinio dalako više od najnaprednijeg socijalističkog modela. Kako? Jednostavno – putem javnog tržišta kapitalom, preko ustanova poznatih kao berze. Prije ustoličenja berzi, preduzećima se trgovalo kao… hm, kao danas kod nas – iza zatvorenih vrata, daleko od očiju javnosti, nerijetko ispod žita i pod vrlo sumnjivim okolnostima. Pristup trgovini kapitalom su imali samo oni koji su posjedovali bogatstvo i moć, po mogućnosti oboje. Bila je to igra za uski krug privatnika, u kojoj, za obične smrtnike, nije bilo mjesta.

Dalje »

Sarajevska Hitna pomoć ne nosi ime Silve Rizvanbegović. Po njoj se ne zove niti jedan sarajevski Dom zdravlja, pa čak ni najmanja, isturena ambulanta u nekom od podbjelašničkih sela. Silva Rizvanbegović, kako se na prvi pogled da istumačiti iz preovlađujuće povijesti ili zaključiti na osnovu službenog sjećanja na bezumlje koje nas je spopalo prije petnaest godina, nije postojala. Ili je, ako je postojala, bila jedna od onih, bezimenih, koji su se, kricima očaja i beznađa redali na našim ekranima ili su ostali upamćeni tek po krvavoj mrlji kojom su ispisali svoje živote na vrelom sarajevskom asfaltu ili na studenom sarajevskom snijegu, svejedno.

Silva, rekoh sebi prije nekoliko mjeseci, zacijelo nije postojala. Bit će da sam pogrešno prespojio slike, riječi i komadiće vremena, izmiješane u prevreloj, lako hlapivoj juhi mojih sjećanja, pa sam u sebi, od šarolikih djelića različitih osoba i stvarnih događaja, sastavio neki zamišljeni lik i ispleo neku priču koja se nije odigrala nigdje drugdje već u mojoj glavi. O doktorici Rizvanbegović nisam čuo ništa već petnaest godina; ta, valjda bi je se neko sjetio, još neko negdje pomenuo, da je ona doista postojala. A kada iza tebe ne ostane ni slovo, niti pomen, onda valjda više i nije važno da li si doista bivstvovao ili ne.

Dalje »

Vanjštinom tašti, šaroliki i različiti, duboko u nutrini mi smo svi isti – mekani, osjetljivi i sluzavi, poput najstidljivijeg pužića. Svojim duševnim ustrojem mi, zapravo, slijedimo organizaciju života na Zemlji – u središtu je ono najmekše i najvažnije, a prema vani se izbacuje tvrda koža, oklop ili bodlje, da zaštiti ono životno, suštinsko u nama, kako nekoj krvoločnoj zvjerki ne bi poslužilo kao usputan, ali sočan zalogaj.

Zbog toga čovjek, otkad spozna sebe, počinje, uz svoje ja, izgrađivati i fasadu, svoje javno lice, koje će uvijek spremno pokazivati drugima. Ova naša maska, ili persona, nije oblikovana tako da uvijek skriva sva naša osjećanja, već to čini samo ponekad, a većinu vremena provodi tek diskretno prilagođavajući izraze naših emocija situaciji u kojoj se nalazimo. Ona nam omogućava da igramo emotivni poker sa drugim ljudima, bilo u svrhu varanja jedni drugih, bilo u svrhu spašavanja vlastitog života (često se ovo drugo podastire kao opravdanje za ono prvo).

Dalje »

Iz nekog nepoznatog razloga, ljudi imaju potrebu da svoja osjećanja prema različitim danima u sedmici i način na koji ih doživljavaju, pretoče u slike i pjesme. Šta nama pojedine dane čini takvim kakvi su? Mislim, zašto jedan ponedjeljak mora biti mrzak? Utorak baksuzan? Srijeda – ‘nako. Četvrtak ozbiljan. Petak treperav. Subota aktivna. Nedjelja lijena?

Čemu ta opsesivna potreba da sve imenujemo, analiziramo i razložimo? Valjda da znamo šta da očekujemo. Od svakog dana i svake sedmice. Da li naša podsvjest – to neistraženo bure bez dna, očekivanjem i predrasudama, zapravo oblikuje našu stvarnost? Pa unaprijed znamo kakav će nam biti koji dan. I onda ga svojim gunđanjem, radošću, plačem ili pjesmom nasilu zguramo u za njega već određeni kalup.

Za sve dane sedmice imamo po nekoliko pjesmica. Bangles, tako, pjesmom žele vratiti sat i manični ponedjeljak pretvoriti opet u nedjeljni „funday“. Percepcije se nedjelje uvijek razlikuju, pa U2 nikako, zbog ružnih sjećanja, nedjelju ne bi nazvao „funday“-om. Isto, ali iz posve durgih razloga, ne bi učinili ni Toma Zdravković, Parni valjak ili Plavi orkestar.

Dalje »

Natmuren poput gradonosnog nimbostratusa i uronjen u jednako turobne, narogušene misli, Šerif je, tiskajući ispred sebe rasklimana žičana kolica, tegobno jezdio između rafova prekrcanih robom. Pri ovakvim mu je poduhvatima studen uvijek, bez iznimke, stiskala srce i on je od svojih kupovina strijepio onoliko koliko ih je i prezirao. Nigdje, naime, nije tako bolno ćutio svoju samoću i svoje nepripadanje kao u ovom mravinjaku ljudskih duša.

Znao je on da ne pripada ovamo, to mu je bilo jasno još onda kada je u nozdrvama prvi puta onjušio negostoljubivu sparinu tuđeg zraka. Otada Šerif diše na usta. Pomirio se i sa svojom samoćom, mada mu je u dnu srca, kao žar ispod pepela zaboravljenog nakog ljetnog teferiča u polojima, još tinjala nada. Otad Šerif za svoje nježnosti plaća. Gotovinom, tim zelenim, kameleonskim jezikom na kojem ga, dočim njime progovori, ovdje jedino razumiju. No, podnijeti oboje u istom trenutku je za njega bilo nepodnošljivo.

Dalje »