Random Musings of Perpetually

Underwhelmed SoulSurfers©

Nakon suzama, pa i krvlju, plaćenog nauka iz netom okončane veze, svako se umno poziva na “koga su zmije ujedale…” i svečano se zavjetuje na otvaranje četverih očiju… pa opet bira isto. Ne svako, doduše. Nekome se zalomi da, preturajući po zgarištu uspomena svog tek, do temelja spaljenog, sentimentalnog poduhvata, prepozna znakove koji su mogli ukazati na predstojeću katastrofu i dobro ih upamti.

Za takve se žene i muškarce može reći da im se iskustvo sa kreten(k)om doista zalomilo, potkralo kao greška, a ono što iz toga nauče za njih predstavlja skupo plaćenu lekciju životne škole, s mukom usvojeno gradivo koje oni više ne namjeravaju ponavljati. Oni, kojima se greška u vidu kretena omakne još jednom, ne spadaju u ove sretnike.

Dalje »

Većina svijeta koje ja poznajem, kada ih nešto zaboli, prerovit će internet, posavjetovati se sa poznanicima, i nekako, na svoju ruku početi se liječiti. Ja bol i bolesti sitne prirode trpim, i radim što svaki drugi Bosanac i Hercegovac. Tražim alternative. Od travara, valjanja flaše, aspirina i lijekova “po preporuci” pa nadalje… Ali kada zaboli… nemaš druge. Štelu u ruke, vreću apaurina i tovar strpljenja uz sebe, i put pod noge do bolnice…

Da se odmah ogradim, ne želim u slijedećem tekstu prstom pokazivati. Ne želim kritikovati najsvetiju profesiju na svijetu i bijele mantile koji kroče našim bolnicama. Ne želim skakati po žulju ljudima koji rade za neku mizernu platicu ovdje, dok bi, da su školu završili negdje vani sada bili “haman pa milioneri”. Barem na papiru. Ja vam moram predstaviti svoje subjektivno mišljenje, zasnovano na ličnom iskustvu, pa da budete pametniji. Ili tužniji, kako se kome prohtije od ovog teksta. Svaku paralelu u tekstu koju nađete sa tekstom iz jednog od Alana Fordova, kada doktor u Klinici “Poslijednja nada” govori “eee starče ja sam postao primarijus, znate kako? Tristo operacija i tristo mrtvih, eto kako!” je sasvim slučajna.

Dalje »

Postoje pitanja kojima je zapisano da za našega vakta, a možda i dovijeka, ostanu tek misterije bez odgovora. U takva pitanja spada i ono o postojanju vanzemaljaca i Jetija, o stvarnim opasnostima Bermudskog trougla, ili o tome da li je bolji Željo ili Sarajevo. (Nota bene: Pitanja pristupanja Bosne i Hercegovine Europskoj uniji, učinak globalnog zagrijavanja, hvatanje ratnih zločinaca ili postojanje visočkih piramida, nisu misterije same po sebi. Njihovo uspješno prodavanje pod misterije, međutim, spada u domen primijenjene magije.)

Aksiomatski zaključana i hermetički zabrtvljena, ova misteriozna pitanja su u suštini neodgovoriva, pa je svaki pokušaj njihova odgonetanja unaprijed osuđen na neuspjeh, a svako onaj ko se prihvati tog izazova izvjesno će završiti polomljenih zuba i skršenoga duha. No, zalud sve to – svaki mudroser koji imalo drži do sebe će se, barem jednom u toku svoga života, odvažiti da, baš on, pokuša svijetu rastabiriti jednu od ovih misterija, ili pak više njih.

Danas je red na mene i na čuvenu mozgalicu, mentalnu Rubikovu kocku svih civilizacija, koja glasi – Zašto žene vole kretene?

Dalje »

Ne želim svega ni da se sjetim…

Još sam bio relativno mlad, neke THE BAR-ske pice sam lovio tad, kada se pojavio u mom bližem okruženju on, onako pun sebe i sjeo na prazno mjesto za šankom. Do mene. Ja sav onakav, jablan gromom razvaljen, i inače volim da nema nikoga u blizini ko bi mi predstavljao konkurenciju kod žena. Da se preciznije izrazim, ko bi svojom grotesknom, odvratnom, ljigavom pojavom, ženama odvraćao pogled sa moje profinjene figure koju posebno volim isticati sjedeći na šank stolici. Izbacim svoja kršna ramena i veliko, ali čvrsto, dupe i forsiram pogled u čašu preduboku.

Pogledom mi je dao punomoć da mu utučem dosadu, a ja sam mu želio pepeljarom utući ružnu njušku kojom mi se smješkao.

“Ja sam profesor književnosti. Čitao sam vaše radove i…” -onda je napravio pauzu, da ostavim dojam kako jedva čekam da nastavi sa pričom. Dojam je izostao, no ipak je nastavio. -”Primijetno je kako je na vaš stil utjecao B…” (ubijte me, ne mogu se sjetiti imena, što mi, dovraga, govori da starim. I jos svašta je nešta pričao, klepetao k’o nanula, sve neki fini izrazi, a ja sam dovršavao dvadesetu pivu tog dana)

Ne sjećam se trenutka kada mi je totalno popustila koncentracija, sjećam se samo da je sutradan bio utorak, a ja baš i ne volim taj dan. I ne samo da ga ne volim, nego mi se i pomalo gadi. Ne. Ipak ga mrzim. Pogledao sam u ogledalo i ubjeđivao sebe kako ja nisam luzer. Onda se probudio i profesor i mazno primijetio kako je okopnio moj otisak na njegovom jastuku, kao jezoška u snijegu…

Godinu za godinom sam provodio, upinjući se, iz petnjih žila, da svijetu i sebi… ponajviše sebi, dokažem kako rat nije uspio da me obori na koljena i da me natjera da pognem glavu i priznam da mi je, čeličnim stiskom, savio volju kao proljetni prut. Tvrđi i neporozniji od stijene, ne odrekoh se niti jednom, a kamoli triput, svojih ondašnjih sanja i nakana, spreman da, ako treba, otkupim svijet da ih vidim ostvarene onako kako sam namislio.

“Vjerujem da bih, da nije bilo rata, opet bio upravo ovo što sam sada.” – glasio je moj lakonski odgovor na pitanje, uzgredno postavljeno u ćaskanju na otvorenju izložbe, u predahu između dvaju predavanja ili netom po služenju deserta i kafe na izmaku dosadne, službene večere. Za sebe bih zadržao objašnjenje kako sam ratu, tom nakaznom sinu majke historije, pri našem prvom susretu u lice sasuo da mu ja ne namjeravavam činiti nikakve ustupke i da ću se nastaviti kretati svojom stazom bez obzira na sve.

Dalje »

Sjedim za radnim stolom, zavaljen u fotelju. Pogledom šaram po papirima razbacanim na stolu. Po mislima mi se vrzmaju face koje sam proteklog vikenda susreo na proslavi petnaest godina mature. Neke od njih sam vidio po prvi put od maturalne zabave. Par puta sam pokušao da se koncentrišem na posao, ali svaki put bi to bila nemoguća misija. Mozak je jednostavno bezobrazno odbijao sve naredbe i slušao moj unutarnji nemir.

Kao da je bilo juče, a ne prije petnaest godina, kada smo se zaklinjali na vječita prijateljstva. Razišli smo se, nakon maturske večeri u proljeće 1992. Djevojke su se većinom brzo poudale. Već sada neke od njih mjerkaju ispod oka odijela po izlozima, za maturu svoje djece. Sjetim se kako smo bili naivni, kako smo samo naivno mislili da možemo svijet mijenjati. Danas vidim da nismo uspjeli promijeniti čak ni sebe. Jedine promjene koje su vidljive, nastale su u fizičkom izgledu. Ostarilo se za ovih petnaest godina. Prije petnaest godina smo nekako bili svi isti. Danas su razlike drastično vidljive u svakom pogledu.

Gledam u papire ispred sebe i na njima vidim ispisan svoj životopis:

Dalje »

Kad je počeo rat imao si nepunih deset godina. Nekako početkom devedesetih u mojoj mahali igralo se samo lopte i rata. Rat je bio omiljena igra. Ako imaš tetka ili dajdžu stolara, kumiš i moliš da ti naprave pušku istu kao pravu. I onda je s ponosom pokazuješ jaranima. Budeš faca. Mada je to bila privilegija rijetkih. Plastike nije bilo, ni Kineza, pa nisi ni sanjao o ovim današnjim puškama iz izloga. Kažu da djeca, igrajući se rata, rat i naslute…

Shvatio si da se dešava nešto skroz zajebano kada je otjeralo učiteljicu Veru i njenu kćer Sandru sa drugog sprata iz prvog ulaza. Govorilo se da je četnikuša jedva dočekala da prebjegne k svojima. Teta Vera nije bila četnikuša. Bila je učiteljica tvom starijem bratu od prvog do četvrtog. Jednom, ti si tada bio sasvim mali, sa starim si možda po prvi put kročio u školu. Nešto u vezi buraza je bilo. Mislio si kako unutra marišu prutovima i vežu djecu. Zvonilo je za veliki odmor, pojavila se odnekud teta Vera i iz kuhinje ti donijela krišku eurokrema. Nikada joj to nećeš zaboraviti.

Sa drugog sprata su odnijeli sve stvari a Sandrine igračke i odjeću pobacali s balkona. Djeca su se jagmila i raznijela lutkice i prnjice. Ostao je samo neki ružni, tužni, sivi medo kojeg niko nije želio usvojiti. I ti si ga odnio kući.

Dalje »