Umijeće tersanja

Bavljenje sobom

Kada bi sebe mogao sagledati u stvarnom odnosu spram svijeta i vremena, čovjek bi se, spoznavši vlastitu beznačajnost, od užasa naprosto skamenio i pretvorio u stup soli. Od ovakve starozavjetne sudbine nas, ljude dobre i proste, štite dvije stvari. Jedna od njih je naša nesposobnost da stvari sagledamo iz stvarne perspektive, bilo čijim drugim očima, doli ovim našim, kratkovidim. Druga je naš bezgranični narcizam - sposobnost da sebe doživimo kao najvažnije biće na svijetu. Što u našoj priči, i u svijetu viđenom iz naše perspektive, mi i jesmo.

Kao najvažnije biće, mi zaslužujemo da se svijet vrti oko nas, i upravo ga tako doživljavamo u prvim godinama svoga života. Poslije smo voljni činiti neke ustupke, ali samo do jedne određene granice. Dobro, možda se svijet i ne vrti oko nas, ali smo tu negdje, svijet i mi, i ako bismo se jako potrudili, mogli bismo ga promijeniti, prekrojiti ga prema našim nahođenjima. To bi, usput, bilo sjajno, jer ono što mi zamišljamo je, ionako, jedan pravedniji, ljepši i svima bolji svijet.

Problem je samo u tome što svijet ni ne primijeti da mi postojimo, ma koliko se mi upinjali da mu pokažemo da smo mi, ipak, tu. S vremenom, mi se odričemo i ovih zabluda, pa zadržimo samo one o skoro-pa-besmrtnosti i o sreći-što-nas-čeka-iza-ćoška. Ko će se još baviti svijetom, kad život vapi da se pobrinemo za njega, odnosno za nas same? Većina nas preboli ove zablude kao dječije bolesti, pa se posvetimo podizanju porodice, uzgoju blogova i kalemljenju ruža.

Drugi, opet, ideju o promjeni svijeta zadrže negdje u svojoj riznici želja, pa gledaju da kormilo života uprave tako da i oni budu sretni i da, ako im se baš posreći, uspiju doprinijeti preobraženju svijeta u nešto ljepše. Ovakvi ljudi, baš zato što su se uspješno odrekli zabluda o vlastitoj veličini, za nagradu dobiju besmrtnost u sjećanju svijeta.

Treći se, po cijenu života ne žele odreći predstave o sebi kao o orijašima postojanja, pa se, po svaku cijenu (a cijena uključuje i vlastiti i tuđe živote), suprotstavljaju svijetu, pokušavajući ga mijenjati. Ako im sudbina udijeli dobre karte, oni postaju tirani i satrapi koji će gledati da, za svoga postojanja, iza sebe ostave kakav, od krvi i blata umiješen i vrelim čelikom udaren, pečat, da svjedoči o njihovoj silovitosti. Većina drugih, koji ne dobiju silu i moć i ne uspiju ih se dokopati, postaju agitatori, glasni buntovnici koji zagovaraju promjenu svijeta.

Ta promjena, koju oni zagovaraju, uvijek je drastična i radikalna, i to ne zato što oni stvarno tako misle, već zato što znaju da će, izražavajući takve stavove i ideje, najlakše biti uočeni i doživljeni. To što su izgledi da se promjena desi po njihovom ćejfu neznatni, nije, zapravo, nimalo bitno. Oni se bave svijetom da bi se svijet, zauzvrat, bavio njima. Pa i kad trunu po zatvorima i kad se koprcaju na vješalima, narcis u njima je zadovoljen, jer im je svijet, eto, morao udijeliti dužnu pažnju. U svakom parlamentu sjedi barem po jedan ovakav agitatorski lik, ako već nije negdje u šumi, u kazamatu ili na obližnjem groblju.

Naposlijetku, postoje i oni koji nisu ništa od ovog gore pobrojanog. Oni su prihvatili da budu ono prvo, tek ljudi koji žive svoj život, ali se nikada nisu odrekli maštanja da promijene svijet i tako mu, jednom za svagda, pokažu ko su oni. No, oni nemaju dovoljno sposobnosti ni dara za velika otkrića i veličanstvena ostvarenja, niti su, pak, voljni žrtvovati život, slobodu i blagodeti svakodnevnog života, za malo pažnje na svjetskoj ili lokalnoj historijskoj pozornici.

Stoga oni tu svoju žudnju, svoju želju i viziju nose zatomljene duboko u sebi. Što vrijeme nemilosrdnije produbljuje jaz između želja i stvarnosti, to se snovi pažljivije zamotavaju u paperjaste ovitke podsvijesti i odlažu da dočekaju pravi trenutak. A pravi trenutak nastupa kada se malo popije, pa se dernek prvo zahukta, a potom graja utihne. E, tada počinje pjanska. Onaj ko ugrabi riječ, prvo se osvrne neće li ga ko ošinuti ili izvrgnuti ruglu zbog toga što priča, a potom iz riznice maštanja vadi, odmotava i brižljivo iznosi svoje viđenje, svoje ideje, svoja rješenja…

Ljudi, što ubandačeni, što zaokupljeni drugim stvarima, ni ne dožive početak pjanske, što govornika još više osokoli, pa on počinje hrabro iznositi vizije - treba ovako, ja bih to onako, najpreče je… Poneki ga podrugljivac obodri da priča još zanesenije, vješto prikrivajući podsmijeh, a kod pokojeg supatnika, dok sluša nadahnuto izlaganje, zatitra ista želja i probudi se isto snoviđenje, pa i on krene sa svojom pričom. Pa se, poslije njega, pridružuje i treći, četvrti… Iako zvuči kao dijalog, pjanska je uvijek tek kolektivni monolog. Bavljenje svijetom je, u ovom slučaju, izgovor za bavljenje sobom.

E, ovo stanje pjanske priče traje po viđenijim blogovima na blogger.ba već nekih godinu dana. Da li to znači da je prevršilo svaku mjeru?

Nipošto. Svako ima pravo na bilo koji vid izražavanja, uključujući i ovaj, jer vođenje bloga i služi zadovoljavanju nekih potreba, kakve god one bile. Onaj ko na takav način piše na svome blogu ne mora čekati slijedeći dernek, pa se na njemu opijati, a čitaoci imaju priliku vidjeti kako izgleda pjanska u trijeznom stanju. Korist je očita i obostrana. I zabavna, pri tome, pa se ja tako i ravnam prema ovom fenomenu.

No, da bi nešto bilo zabavno štivo, prvo treba znati kako ga tumačiti. Dakle, kako prepoznati pjansku u pismenom obličju?

Prije svega, treba znati šta pjanska nije. Bavljenje sobom i naricanje nad svojom sudbinom ne spadaju u pjansku, mada znaju biti iritantni. Dijeljenje savjeta zna biti još iritantnije, ali, opet, ne spada u današnju temu. Lamentiranje nad situacijom u zemlji/svijetu/galaksiji također nije pjanska, kao što to nije ni nečija ovlašna analiza istoga. Zagovaranje društvene promjene kratkim osvrtom, bez imalo namjere da se izrečeni stav sprovede u djelo… e, ni to nije pjanska.

Nju nepogrešivo odaju dvije stvari. Prva je prividna ozbiljnost, poziv za postizanjem promjena u društvu, ali bez ikakve jasne namjere, uz prekomjerno bavljenje efemernim detaljima i insistiranje na raspravi radi rasprave. Svaki puta kada se nasluti uspostavljanje dijaloga, rasprava se, ili preusmjerava, ili vraća na početnu tačku - jer pjanska, kao što je rečeno, ne postoji kao dijalog, već samo kao kolektivni monolog. Svako definiranje cilja i započinjanje nekog procesa je nepoželjno, jer odvlači pažnju od govornika ka novouspostavljenom cilju. A cilj nečije pjanske je da se, pod izlikom bavljenja svijetom, zapravo bavi sobom. I da se drugi bave njime i posvećuju mu pažnju, koliko god je to moguće.

Druga je izdajnica pjanske, odsustvo pominjanja sličnih nastojanja u stvarnom životu. Naime, svaka osoba, kojoj na srcu leži boljitak društva kroz promjenu ove ili one vrste, tu promjenu pokušava postići nekim stvarnim zalaganjem - političkim angažiranjem, akademskim radom, ulaganjem u privredu, pisanjem knjiga, pomaganjem nevladinih organizacija… Podržavajući ideju koja im je draga, ljudi sa njom žele upoznati i prijatelje i poznanike i čitaoce na blogu. Ako neko, kao odrasla osoba, zagovara krupne društvene promjene i samo o tome govori, uvijek i iznova, a pri tome ne prikazuje šta je uradila i šta radi na postizanju tih promjena u svome životu, dok nije na blogu, onda toga ili nema, ili nije spojivo sa pričom koja biva ispričana na ekranu. U oba slučaja, ta priča je, dakle, pjanska.

Isprana izlika prepredenog narcisa za još jedno javno bavljenje sobom. Ako se opisani fenomen ovako shvati, onda on može biti i zanimljiv i zabavan. U protivnom, vodi u zbunjenost i razočarenje, kao posljedicu raspršenih iluzija. A da na ovom virtuelnom prostoru iste ne treba gajiti, podsjeća i dvanaesta teza o Bloggerbachu:

Blogeri su do sada samo različito tumačili svijet; radi se, međutim, o tome da su oni - ipak samo blogeri.

Objavio/la: MoodSwingeR, 30. Apr. 2007. u 7:45 | Bloggernautika | 27 komentara |