Bavljenje sobom
Kada bi sebe mogao sagledati u stvarnom odnosu spram svijeta i vremena, čovjek bi se, spoznavši vlastitu beznačajnost, od užasa naprosto skamenio i pretvorio u stup soli. Od ovakve starozavjetne sudbine nas, ljude dobre i proste, štite dvije stvari. Jedna od njih je naša nesposobnost da stvari sagledamo iz stvarne perspektive, bilo čijim drugim očima, doli ovim našim, kratkovidim. Druga je naš bezgranični narcizam - sposobnost da sebe doživimo kao najvažnije biće na svijetu. Što u našoj priči, i u svijetu viđenom iz naše perspektive, mi i jesmo.
Kao najvažnije biće, mi zaslužujemo da se svijet vrti oko nas, i upravo ga tako doživljavamo u prvim godinama svoga života. Poslije smo voljni činiti neke ustupke, ali samo do jedne određene granice. Dobro, možda se svijet i ne vrti oko nas, ali smo tu negdje, svijet i mi, i ako bismo se jako potrudili, mogli bismo ga promijeniti, prekrojiti ga prema našim nahođenjima. To bi, usput, bilo sjajno, jer ono što mi zamišljamo je, ionako, jedan pravedniji, ljepši i svima bolji svijet.
Problem je samo u tome što svijet ni ne primijeti da mi postojimo, ma koliko se mi upinjali da mu pokažemo da smo mi, ipak, tu. S vremenom, mi se odričemo i ovih zabluda, pa zadržimo samo one o skoro-pa-besmrtnosti i o sreći-što-nas-čeka-iza-ćoška. Ko će se još baviti svijetom, kad život vapi da se pobrinemo za njega, odnosno za nas same? Većina nas preboli ove zablude kao dječije bolesti, pa se posvetimo podizanju porodice, uzgoju blogova i kalemljenju ruža.
