Umijeće tersanja

Bdijenje

Neko je noćas u Bosni budan…

Na svijetu, zacijelo, ne postoji ni jedno društvo nalik Bosni i Hercegovini, društvo u kom je demokratski izabrana vlast tako temeljito, tako potpuno i hirurški precizno, odvojena od odgovornosti. Postoje, doduše, zemlje u kojima vlast ne snosi nikakvu odgovornost spram svoga stanovništva, ali takva je vlast totalitarna i despotska i ljudi u takvim zemljama nemaju mogućnost da svojim glasovima, s vremena na vrijeme, smijene one koji su na vlasti. Kada bi takvu mogućnost imali, kao što je imamo mi, vjerujem da bi je iskoristili.

Mi, međutim, vlast doživljavamo na jedan drugačiji način. Vlast je, po našem svjetonazoru, uvijek jaram, uvijek tuđa i izrabljivačka. Od vlasti može doći samo belaj i nesreća, nikad dobro i sreća. Vlast te tlači i otima ti i ono malo što uspiješ steći mukotrpnim radom, pa od nje valja sve kriti. Vlast radi za tuđi račun, a ti za svoj.

Čak i kada postane njegova, za Bosanca vlast ostaje tuđa. Kada na izborima smjestimo ljude u fotelje, mi u svojim glavama izbrišemo svaku mentalnu vezu sa njima kao sebi ravnima, i počnemo ih zamišljati kao surove predstavnike neke strane sile, koji će nas tući i ubirati harač, a mi ćemo gledati da se nekako sačuvamo, sikćući, pri tome, ispod glasa protiv vlasti.

Pošto, u stvarnosti, ljudi na vlasti ne polažu račune nikakvoj stranoj imperiji, oni ono što natrpaju u vreće ostavljaju sebi. Pošto, u zbilji, nema tuđinske ruke da svojim čeličnim stiskom pridavi nezadovoljnog Bosanca, isti ne mora šaptati, već se može punog grla derati protiv vlasti. I tako nastaje sveto trojstvo slobode u bosanskohercegovačkom društvu:

• Političari su slobodni od bilo kakve odgovornosti prema zakonu, prema onima koji su ih izabrali i prema funkcijama koje obavljaju;

• ‘Građani‘ su slobodni da za sve krive vlast i da svoje nezadovoljstvo iskazuju kroz sve vidove verbalnog i neverbalnog izričaja;

• I jedni i drugi su slobodni da zaobilaze okvire pravne države i da ostvarivanje svojih interesa traže prirodnim putem korupcije i nepotizma.

Ova nakaradna sloboda uspostavlja kakvu-takvu ravnotežu koja, onda, biva potvrđena sa svakim slijedećim izborima. Kako odgovornost uz bosanskog političara ide kao curry uz ćevape, ona se, ne samo gubi iz političkog i pravnog vokabulara, već blijedi i kao moralni pojam. Niti jedan se naš političar ne osjeća makar moralno odgovornim zbog bilo čega što je u ovoj zemlji pošlo naopako u posljednjih dvadesetak godina.

Oni o izgorjeloj djeci iz Ljubice Ivezić čitaju u novinama, odmah nakon sportskih rezultata, oni zemljoradnike pred Skupštinom doživljavaju kao višegodišnje usjeve, a demobilizirane borce primijete samo ako im ovi, u svojim protestima, prepriječe put. U nas je moguće nekažnjeno otimati milione hiljadama nesretnika, ubijati ministre, vagonima krčmiti ovo malo preostale Bosne, a da se niko, ama baš niko, od političara ne uhvati za glavu i ne upita: Da se sve ovo, možda, ne dešava i zbog mene?

Ne sjećam se da je u ovoj zemlji iko ikada podnio ostavku zbog odgovornosti koju osjeća zbog nečega što je uradio, a nije trebao, ili što je trebao, a nije uradio. Jedina dva primjera koja trenutno imam u glavi su izuzeci koji itekako potvrđuju pravilo - jedan od njih je tadašnji ministar vanjskih poslova Muhamed Šaćirbegović koji je podnio ostavku, jer se nije slagao sa principima Daytonskog sporazuma. Druga je Biljana Plavšić, koja je prihvatila neku vrstu odgovornosti za ratne zločine. Kakvi izuzeci, takvo i pravilo.

A pravilo univerzalno važi na svim razinama vlasti i u svim oblicima organizovanog života. Da li će ikada neko preuzeti odgovornost zbog stanja u zdravstvu? Da li će ikada vodstvo Nogometnog saveza napustiti nesposobni ljudi koji uništiše sport koji bi trebali razvijati?

Neće. Ako se njih pita, neće. Jer, oni su slobodni od odgovornosti. Neće, ni ako se pita nas. Jer nama je važnija naša sloboda da po zidovima šaramo “Dosta!” i skandiramo “Danas u Savezu, sutra u kavezu!”, negoli da svojim glasom i svojim stavom pokrenemo stvarne promjene. U situaciji u kojoj kuća gori ili brod tone, a niko ništa ne poduzima, naći će se neko da preuzme stvari u svoje ruke.

Preuzeti stvari u svoje ruke kada su posrijedi privreda, nauka i kultura je sjajno. Preuzeti stvari u svoje ruke kada je posrijedi pravda je tužno. Tragično. I opasno. Nažalost, u situaciji u kojoj se danas nalazimo, i izvjesno. Slobodni od zakona, političari će svoje obaveze shvatiti ozbiljno samo ako za njih budu odgovarali životom. Onda kada, umjesto fotelje, budu čuvali glavu. Onda kada ispod svojih prozora prepoznaju “Danas na Koševu, sutra na Vlakovu” koje dopire kroz njihove razbijene prozore, a, potom, začuju i zlokobno lupanje po vratima…

Strah me je da se ovo ne počne dešavati po mojoj zemlji. Da se po Sarajevu ne počnu okupljati noćne straže koje će i zakon i pravdu i pravo preuzimati u svoje ruke i suditi odgovornima po kratkom postupku. Pri tome ne mislim na kriminalce i mafiju, koja naše gradove već odavno drža u šaci. Mislim na obične ljude, pravednike, kojima će jednoga dana jednostavno prekipjeti i koji će posegnuti za olovnim argumentima kako bi nepravdi konačno stali u kraj.

Strah me je, jer to nije način. Strah me je, jer ovakvo bdijenje nad redom i zakonom uvijek donosi krvoproliće i jauke nedužnih. Strah me je, jer su u zemlji nadrealnog i legendi, likovi iz stripa uvijek dobrodošla pojava. Strah me je, jer osjetim da se približava i da je neizbježno.

Bosni je danas na rasporedu još jedan dan, ispunjen nepravdom i nesrećom.

A neko će u Bosni noćas ostati budan. Neko će u Bosni noćas ostati tako prokleto budan.

Objavio/la: MoodSwingeR, 25. Apr. 2007. u 7:35 | Nesvrstano | 8 komentara |