Inercija
Politika je gadna i ljigava rabota. Zbog toga se njome bave dvije vrste ljudi: oni koji su joj prirodom slični i oni koji se njome baviti moraju. Kod nas se politikom, što iz prvog, a što iz drugog razloga, bave svi. Osim onih koji bi se njome trebali baviti, jer su za to plaćeni, a to su političari. Politika i političar su, u nas, dva nevezana pojma.
U odsustvu politike kojom se bave političari i u odsustvu političara koji bi se doista bavili politikom, kod nas se stvari odvijaju po inerciji. Prepuštene same sebi. Mi smo, nimalo metaforički, stari, socrealistički ćiro, koji se onomad, kašljucajući na banovićki ćumur, probijao uskotračnom prugom kroz bosanska brda, a danas se kotrlja niz blagu nizbrdicu gonjen inercijom, iako je ćumura već odavno nestalo.
Ni po jada da je samo ćumur posrijedi. No, mi ne znamo ni šta se krije iza okuke, ni koliko će nas držati ova nizbrdica, čak ni ima li pruge tamo ispred nas… ali se, svejedno, kotrljamo. Poneki nam je točak otpao, par vagona putnika je već poispadalo, sve škripi, klopara i cvili, a mi grabimo naprijed, ne zato što to želimo, već zato što nas vuku inercija i gravitacija, pa i da hoćemo, ne bismo mogli stati.
U lokomotivi se, naime, već ko zna koju godinu zaredom, svađaju i za guše hvataju mašinovođa, strojovođa i ćumurdžija, optužujući jedan drugog (i trećeg) za izdaju, zločinstvo i uzurpiranje lokomotive. Svako malo, oni navrate nazad, svako u svoj vagon, pa isprestavljenim i iznemoglim putnicima objasne u čemu je problem. Svoje objašnjenje završe obećanjem da će, ako ih putnici opet odaberu da se vrate u lokomotivu, ovaj puta uspjeti sprovesti svoje nakane i tako osposobiti voz.
Kako to namjeravaju učiniti, oni ne obrazlažu. Jer ne znaju. To im znanje, uostalom, nije ni potrebno. Oni su savršeno savladali osnovno pravilo opstanka u politici, a to je - prisvoji zasluge za sve što je dobro, izbjegni odgovornost za sve što ne valja. I, ako je moguće, pripiši je nekom drugom.
Eto, to je ono što oni rade sve ove godine. Kako je, već skoro dvije decenije, u Bosni isuviše malo dobra i napretka da bi se oko zasluga za to vrijedilo boriti, oni se uglavnom bave izbjegavanjem odgovornosti. I pripisivanju krivice onom drugom. Nekom drugom, bilo kome.
Ono što proizilazi iz ovog principa, jeste da je, za političare, svako ozbiljno bavljenje politikom štetno i nepotrebno. U zemlji u kojoj je pokušaj popravljanje stanja ili provođenje reforme u bilo kojoj oblasti poduhvat ravan čišćenju Augijevih staja, svaka politička inicijativa političarima donosi samo glavobolju i neželjenu odgovornost. A to je, kako im jedina naučena lekcija kaže, nešto što, po svaku cijenu, treba izbjegavati.
Reforma školstva? Neka, hvala, ne danas. To će ionako biti riješeno jednog dana na najvišem nivou, usvajanjem jedne ili više deklaracija međunarodnog karaktera… Reforma zdravstva? A, ne… ne u ovom mandatu. Treba usaglasiti standarde u nadležnosti entiteta i lokalnih vlasti, pa tek onda pristupiti iznalaženju sveobuhvatnih rješenja… Imovinsko-pravni odnosi? Pa, ovaj… bio je rat, znate, a posljedice rata su nesagledive…
Da, znamo, kao što znamo i koliko su nesagledive posljedice svega onoga što je, nakon rata, trebalo uraditi, a nije urađeno. Ma zapravo, nije trebalo ni uraditi, trebalo je samo odlučiti, prelomiti, ovako ili onako, pa bi, shodno tim odlukama, nešto, makar nešto, bilo urađeno. Ovako, sve su političke odluke već petnaest godina na čekanju, baš kao što su na čekanju i desetine hiljada ljudi kojima još niko nije smogao snage reći da su oni, u stvari - bez posla.
Na svakom raskršću se stoji i čeka se na nešto, jer oni beskičmenjaci koji su plaćeni za donošenje odluka ne bi da pogriješe, pa da se odlukom nekome zamjere. Na svakoj se odluci zastaje, oklijeva i zavlači, dok korupcija i bezakonje krupnim koracima grabe naprijed. O svakom se pitanju tobože razmišlja, uz molećive poglede upućene ostacima međunarodne zajednice u BiH, kako bi se oni uključili i prelomili, jer oni koji su za to plaćeni, ne bi prelamali ni za živu glavu.
Zato se narodu po glavama prelamaju betonski blokovi. Zato se slama srce kad čovjek čita tužne vijesti sa Koševa ili iz Ljubice Ivezić. Zato se lomi nada i kopni vjera u sretniju budućnost Bosne i Hercegovine. Zato birači, i kad izađu na izbore, ne znaju za koga bi glasali, jer oni čija su imena na listićima, ionako svima obećavaju sve. I jedni i drugi, pri tome, znaju da neće biti ostvareno ništa.
Pravo pitanje, kada se dese ovakve tužne i tragične stvari, nije - ko je kriv? Pravo je pitanje - kakvo to čudo spriječava da se ovakve stvari ne događaju češće, jer ne postoji nikakav mehanizam koji bi ih predvidio i spriječio? I do kada će posvemašnje odsustvo istinske politike na prostorima Bosne i Hercegovine pospješivati vladavinu haosa, užasa i straha?
Politiku je svojedobno Bismarck opisao kao umijeće mogućeg. U zemlji u kojoj se politikom bave svi, i ono malo mogućeg postaje nemoguće, a ono što je nemoguće izbija u prvi plan i nameće se kao jedino moguće. Inercija će se, stoga, sasvim izvjesno, još dugo vremena održavati na površiti kao naša najjača politička opcija. Makar nam, s vremenom, ponestalo i šina, i makar se ovaj stari, isluženi, napaćeni ćiro sunovratio u provaliju. Iz tog i takvog voza, bojim se, ni Walter ne bi uspio iskočiti na vrijeme.
Zbog toga ovaj tekst mogu završiti samo sa starom proleterskom:
Neka nam je dragi Bog na pomoći!
Godinama ni o čemu drugom u vezi bh-politike ni ne razmišljam nego ovako kao ti. Gledam npr. Neke emisije o prevencije rakadojke u Italiji, čitam o obdaništima u Francuskoj, oslobađanju talaca u Njemačkoj, saobraćajnom obrazovanju u Češkoj i stalno se pitam kako to kod nas i bez svega toga funkcionira, a onda naleti tsunami ovakvih vijesti i shvati da su nas predugo vile nosale, te da ćemo prije ili kasnije biti potopljeni kao Atlantida.
;(
Comment by Roque | 23/04/2007.
Mene sekira to što se u ovoj zemlji političke greške ne kažnjavaju.
Comment by CM | 23/04/2007.
@Roque - mozda molitve ipak imaju nekog smisla i bivaju uslisene, jer ja racionalnog objasnjenja ne vidim
@Corto - ako prihvatimo da nema ozbiljne politike, onda ne moze biti ni politickih gresaka. Postoji, doduse, potpuno odsustvo odgovornosti, politicke i one druge, koje ostaje nekaznjeno i na biralistima i u sudnici. No, o tome u slijedecem nastavku.
Comment by MoodSwingeR | 23/04/2007.
ma mi pojma nemamo
Comment by ManjeVishe | 23/04/2007.
nego, ne radi se o tome da nema političkih grešaka zbog nepostojanja “ozbiljne politike”… a što se odgovornosti tiče, pa stvar je u tome da naši političari na ona svoja predizborna obećanja gledaju kao izraz svoje dobre volje, a ne kao na obavezu… a istina je i da ih zakon ne obavezuje da ispune obećano, pa prema tome nema osnova ni za kažnjavanje… naravno- moralne obaveze ovdje je nepotrebno i spominjati… i to se neće promijeniti sve dok ne bude te ozbiljne politike, što i dalje ostavlja prostora za sve moguće vrste grešaka i davljenje u živom blatu…
ajd dosta od mene…
Comment by ManjeVishe | 23/04/2007.
Ozbiljne politike, naravno, ima. Ali - ona se ne vodi na Balkanu i ona se ne busa o prsa predizbornim obećanjima (…ludima radovanjima, što b’ se kazalo u narodu), ona se ne kezi sa velikih plakata…ni sa ekrana tv-a…niti slini iz zvučnika. Ozbiljnu politiku vode oni kojima smo svi mi (a i puno veći od nas), tek jedan komadić pločice u mozaiku interesa…operiranom od svakog sentimenta.
p.s. Što b’ se kazalo u narodu - jebe se njima za naše greške i naša mišljena. Eksplicitnije - jebe im se za Balkan.
Comment by Hellen | 24/04/2007.
“Don’t tell my mother I’m in politics: she thinks I play the piano in a whorehouse.”
Comment by TE | 25/04/2007.
[…] donijeti neku, bilo kakvu odluku u zdravstvu. Presjeći, pa kako ispadne. Pošto naša politika nije ništa odlučila ni presjekla već petnaest godina, naše se zdravstvo inercijom kreće istim pravcem kakav mu je zacrtan prije […]
Pingback by Umijeće tersanja | 10/05/2007.