Umijeće tersanja

Dances with Lambs

Iskrivljenih vratova, gledali smo u nebo, tmurno nijansama antimona i lignita, koje je već peti dan bez prestanka oplakivalo svoju izgubljenu, neprežaljenu, zimsku ljubav.

“Sjećaš li se kako si, nekad davno, znao reći da bi za mene i zvijezde skinuo s neba?” - prelomila je tišinu nadvoje, kao vruću pogaču, uvrćući oko kažiprsta buntovni uvojak koji se iskrao iz slapova njene kose i u spirali bježao niz čelo.

“Ja?!” - začudih se - “Hm, sjećanje me već odavno ne služi baš najbolje, ali ne vjerujem da je ikada sa ovih usana sišlo nešto tako izlizano.”

“Izlizano, baš kao i ‘volim te‘? - primijetila je zajedljivo, pa uzdahnula - “Ne, ne bi se tebi omaklo nešto takvo. E, pa šteta, jer baš bi mi sad nešto takvo dobro došlo.”

“Skidanje zvijezda s neba ili ‘volim te’?” - upitah, važan.

“Niti jedno. Uostalom, i jedno i drugo je van tvoga domašaja.” - spustila mi je - “Voljela bih da sada rukavom obrišem ove oblake od crne vune, pa da mi ti, na vedrom nebu, iscrtaš zvijezde.”

Kružila je rukom iznad svoje glave, otirući oblake sa neba kao što se sa prozorskog okna skidaju otisci dječijih prstiju, a ja sam huknuo tamo gdje je njena ruka opisivala kružnicu. Pogledala me je upitno.

“Moraš huknuti, znaš?” - objasnio sam - “Kad se oblaci zamagle, lakše ih je izbrisati i očistiti nebo.”

Huknula je i ona. Ja sam, potom, počeo kažiprstom polako upirati u razne tačke na nebu.

“Iscrtat ću ti samo nekoliko zvijezda. Tek toliko da ti se nađe.” - objasnio sam - “Ostale će zasjati kad se oblaci posve raziđu. Onda će ove posuđene zvijezde, jedna po jedna, popadati sa neba, a ti ćeš uz svaku od njih zaželjeti želju i svaka će ti se želja ispuniti, jer su ove zvijezde padalice dar od srca.”

“Oooh.” - otelo joj se sa usana, a ruke su joj se sklopile na grudima - “Nedopustivo si patetičan. Nemoj da bi više rekao makar i jednu riječ, znaš, sve me strah da će ti nešto pregoriti i da ćeš mi se ovdje istopiti… ili eksplodirati. Ili tako nešto. Osim ako opet nisi samo veličanstveno zajedljiv.”

“Samo?” - frknuh - “Meni se i to, samo po sebi, čini dovoljnim dostignućem. Ali, to ni izdaleka nije sve. Ima tu još ponešto.”

“Šta?” - upitala je radoznalo.

“Moje su misli čvrsto osovljene na oba carstva. Jednom nogom u carstvu Patosa, drugom u zemlji Sardoniji. Riječi su mi uronjene i u pelin i u med, a ja, baratajući s njima, plešem po žici koja ih razdvaja. Moram, jer.. takav je svijet. Okrutan i ne oprašta pogreške. Doduše, prihvaća tvoje zablude, ali samo ako si dovoljno silan da ih ne priznaš.”

“Hmm.” - zamislila se, a pogled joj je ponovno odlutao prema oblacima koji su se ugnijezdili tik iznad naših glava - “Znaš šta? Samo ti pleši po svojoj zamišljenoj žici, razapetoj između sarkazma i ironije, a ja ću gledati da večeras negdje stvarno zaplešem. Bosa, ako je ikako moguće. Ideš sa mnom?”

* * *

Noć je i dalje bila hladna, ali je povjetarac već počeo raščišćavati nebesku livadu, spremajući je za dolazak proljeća. Stopala joj više nisu bila bosa, ali su i dalje igrala, zadržavajući se na tlu tek toliko koliko im je trebalo da se odupru gravitaciji i ubrzaju ritam.

“Ah!” - ispustila je sav zrak iz pluća i, zadihana, raširila ruke - “Mogla bih plesati još! Mogla bih plesati čitavu noć! Ravno do jutra. Mogla bih plesom dočekati dan.”

Zavrtila se oko sebe, podižući ruke, a ženska je torbica spala sa zglavka na njeno rame.

“Mogla bih, plešući, dočekati proljeće.” - nastavila je čigra pred mojim očima - “Već odavno mu je vrijeme. Mogla bih plesom dočekivati smjene godišnjih doba. Mogla bih, čini mi se, otplesati čitav život. Šta misliš, da li je to moguće?”

“Šta?” - upitah natmureno, držeći njenu vestu, dok je ona lepršala ispred mene.

“Da li je moguće otplesati čitav svoj život?” - ponovila je.

“Otkud znam.” - odvratih jetko - “Pitaj Asku.”

“Pa, dobro…” - zaustavila se usred okreta, okrenula se prema meni i zgrabila svoju vestu - “Da upitam. Reci mi, kako je to, Aska, provesti svoj život u grču, u plesu po žici? Kakav je osjećaj znati da ne smiješ stati? Kakvo je saznanje da si postao rob nečemu što si doveo do savršenstva, a što će te uništiti ako samo tren pokušaš predahnuti, pokušaš biti ono što si nekad bio?”

Šutio sam.

“To sam i mislila.” - rekla je, pa se propela na vrhove prstiju i opalila mi ćušku po zatiljku. Blagu. Utješiteljsku.

Nisam je osjetio. Jer, baš u tom trenutku mi se oštrica jeda i gorčine, s kojom sam se do tada tako vješto i tako neoprezno igrao, otela iz ruku i svom silinom zarila u grudi.

Well, accidents happen.

Objavio/la: MoodSwingeR, 20. Apr. 2007. u 6:43 | Nesvrstano | 7 komentara |