Dances with Lambs
Iskrivljenih vratova, gledali smo u nebo, tmurno nijansama antimona i lignita, koje je već peti dan bez prestanka oplakivalo svoju izgubljenu, neprežaljenu, zimsku ljubav.
“Sjećaš li se kako si, nekad davno, znao reći da bi za mene i zvijezde skinuo s neba?” - prelomila je tišinu nadvoje, kao vruću pogaču, uvrćući oko kažiprsta buntovni uvojak koji se iskrao iz slapova njene kose i u spirali bježao niz čelo.
“Ja?!” - začudih se - “Hm, sjećanje me već odavno ne služi baš najbolje, ali ne vjerujem da je ikada sa ovih usana sišlo nešto tako izlizano.”
“Izlizano, baš kao i ‘volim te‘? - primijetila je zajedljivo, pa uzdahnula - “Ne, ne bi se tebi omaklo nešto takvo. E, pa šteta, jer baš bi mi sad nešto takvo dobro došlo.”
“Skidanje zvijezda s neba ili ‘volim te’?” - upitah, važan.
“Niti jedno. Uostalom, i jedno i drugo je van tvoga domašaja.” - spustila mi je - “Voljela bih da sada rukavom obrišem ove oblake od crne vune, pa da mi ti, na vedrom nebu, iscrtaš zvijezde.”
