“Richard McBeef” - Ubica u nama
Rane na duši nisu što i rane na tijelu - drugačije bole, drugačije krvare, drugačije, ako ikako, zarastaju. One uvijek do srži zatresu osjećanja i raskomadaju smisao, a tako se i liječe - smirivanjem rasplamtjelih emocija i pronalaženjem značenja. Zbog toga se ljudi, ranjeni u dušu, uvijek doimaju kao da, unezvjerenih pogleda, nešto traže. Oni to, doista, i čine, oni tragaju za smislom i značenjem.
Kada je rana dovoljno velika i kada seizmika njenog potresa zaljulja i našu dušu, ona postaje zajednička. Seoska, gradska, nacionalna, globalna. I onda i sela i gradovi, i narodi i čitav dunjaluk, znaju tragati za smislom u danima nakon neke goleme nesreće. Neko više, neko manje. Neko površnije, a neko upornije. Mi imamo svoje rane, što vlastite, što zajedničke, a nadu u pronalaženje smisla koji će nam objasniti zašto smo ih istrpili smo, čini mi se, davno napustili. Mi svoje rane uglavnom osjećamo.
Drugi ljudi se, opet, ježe biti robovima svojih osjećanja, i kao pojedinci, i kao narodi, pa oni, čim spoznaju šta ih je snašlo, da bi otupili oštricu boli, počinju grozničavo tragati za smislom. Već treći dan, moždanim vijugama napregnutim do pucanja, Amerika traga za odgovorom na pitanje - zašto?
Zašto je Cho-Seung Hui, dvadeset trogodišnji apsolvent engleske književnosti na sveučilištu Virginia Tech počinio, u američkoj historiji nezabilježen, masakr, hladnokrvno poubijavši trideset i dvoje svojih kolega i profesora i potom sebe, kao trideset i trećeg? U kulturi koja se trsi da počiva na razumu, brojkama i predvidljivosti, svi temelji razmišljanja popuštaju i ukazuje se crno, zjapeće - zašto?
Američka javnost na pitanje od milijardu dolara nema odgovora. Kako je došlo do ovoga? Koje su se kockice posložile a koje, pak, opruge pukle? Da li je bilo moguće predvidjeti, izbjeći tragediju sa kojom se danas, čitavoj zemlji, valja hrvati? Najbolji predskazatelj nečijeg kriminalnog ponašanja u budućnosti je, kažu, kriminalna prošlost. Ali, Cho-Seung je bio mladić bez kriminalne prošlosti, od susreta sa zakonom izvukao je samo kaznu za brzu vožnju prije par sedmica.
Nije uživao droge niti se patio alkoholom, nije bio vidljivo mentalno bolestan, nije bio upadljiv u odnosu prema kolegama. Ostavila ga je, navodno, djevojka. No, barem je par stotina dečki, u moru od 26.000 studenata na Virginia Tech, bilo ostavljeno od svojih djevojaka u toku protekle sedmice, pa niko nije digao ni ruku. A kamoli potegao pištolj.
U zemlji koja se bolesno oslanja na značenje, u toku je bjesomučna trka za istim. Možda je ipak bio mentalno poremećen, pitaju se mnogi? Možda, ali milioni ljudi imaju mentalne smetnje, među njima sigurno i par hiljada na domištu unesrećenog univerziteta, pa opet niko nije posegnuo za oružjem. Možda je prešao na islam (a to danas dijelu čovječanstva služi kao objašnjenje svih zala)? Možda odgovor, pak, treba tražiti u posvemašnjem otuđenju mladih i njihovo uranjanje u nepostojeći, alternativni, cyber-svijet? Možda ima nešto u tome što je rodom Koreanac? Usamljenik?
Pitanja se redaju, jedno za drugim, a značenja odgovora na njih blijede pred onih što se desilo. To znači da će, narednih dana, biti prevrnut svaki kamen, svaki stvarni i virtuelni trag postojanja nesretnog ubice, koji je svoju nesreću tako virulentno i tako efektno proširio na čitavu zemlju. Istraživat će se njegov životni put, njegovo djetinjstvo, njegovi odnosi sa ljudima, njegove ljubavi, svađe i sve upamćene usputne rečenice.
Analizirat će se, od zareza do zareza, njegov kratki komad, koji završava ubistvom malodobnog dječaka. Niko neće primijetiti jalovi pokušaj oponašanja Shakespeareovih zapleta i katastrofalno lošu naraciju, svi će tražiti nagovještaje nasilja, prijetnje, tragove trauma iz djetinjstva. Kako vrijeme bude prolazilo, redat će se cigle, nasilu skupljene, i ugrađivati u zid objašnjenja. Zid koji će njega razdvojiti od nas.
Mora da je bio bijesan i ogorčen na svijet, pa mu je, na najsuroviji mogući način, odlučio pokazati šipak. Mora da je ostavio neku vrstu oproštajne poruke, možda je nešto napisao na internetu, iako još ništa nije nađeno… No, neutaživa glad za značenjem će, u Rimu potrošačkog društva, biti shvaćena kao potražnja koju treba tržišno zadovoljiti. Onaj ko bude imao najbolju priču dobit će najviše vremena i prilike da je ispriča, da ostalima pomogne da pronađu smisao i odgovore na pitanje - zašto? Uz odgovarajuću naknadu, dakako.
Najbolja priča će na najuvjerljiviji način objasniti ljudima po čemu se on razlikuje od nas. A kad već bude doživljen kao drugačiji, prava objašnjenja neće biti potrebna, jer će ljudima, kao olakšanje, doći saznanje da ga je na ovu bezumnu tragediju navelo ono nešto njegovo, nešto što mi nemamo.
Možda će prave kockice biti posložene. Možda i neće. To i nije bitno. Ljudima, ionako, ne treba gola istina. Treba im samo nešto što će im pomoći da povrate smisao, da pripišu značenje tome što se dogodilo. Stoga istinu ne treba ni tražiti. Jer, ona se ne krije u nekom strancu sa druge strane svijeta, niti u nekom profinjenom naučnom obrazloženju, potkrijepljenom slikama i dijagramima.
Istina koja objašnjava kako se desilo ovo što se desilo i kako se, inače, dešavaju ovakve stvari, krije se, ne izvan nas, već duboko u nama. Svako od nas, zatomljen negdje u dnu najprimitivnijih nagona, nosi zametak krvožedne zvijeri koja potmulo zavija i koja će, oslobodi li se, slijepim bijesom i jarošću izgristi i raskomadati sve oko sebe, obeznanjeno urličući u ekstazi bezumlja.
Stoga se čovjek jedino može nadati da mu se ova zvijer neće otrgnuti sa lanca podsvijesti nekad u snu ili, još gore, na javi i da ga neće poslije sačekati i presresti na nekom hodniku, pa ga iskežena, okrvavljenih očnjaka, uzeti za ruku i povesti sa sobom. U šetnju po onoj drugoj strani. U šetnju smrti.
(U nadi da će Hokies pronaći svoj smisao i smoći snage da nastave sa životom i pobjedama u njemu. Svoje misli, oni koji to žele, i riječi utjehe, oni koji ih imaju, mogu islazati ovdje)
na ovo ga je nagnalo isto ono što je nagnalo naše prijatelje da pale našu živu djecu, tjeraju ljude da jedu svoje meso, oca da bira kojeg će mu od dva sina zaklati pred njim, silovanjem ubijaju djevojčice od 6-7 godina.
It’s a thin line.
Comment by hadzinica | 18/04/2007.
ne znam. zvijer cuci u svakome od nas. to stoji. jedino me brine cinjenica da je Cho mogao legalno kupiti oruzje. Svake sedmice po komad kako predvidja, kazu, zakon u Virdziniji.
(*ebi ga, ako npr. u Saudijskoj Arabiji nema alkoholicara (ili ih ima jako malo) bice da za to ima neki razlog.)
Sve dok se u SAD oruzje bude prodavalo svakome onda ce i biti egzekucija ovih razmjera.
golim rukama bi Cho udavio jedno, dvoje. i zadovoljio zvijer u sebi.
Comment by iluzija | 18/04/2007.
odličan tekst!
Comment by sanj@ | 18/04/2007.
Da to je cudna sorta koje se treba paziti… ne znam ko ga je prozlio… ali je grozno pomisliti da takvi ljudi hodaju planetom… mada ja znam da zvjer cuchi u mnogima i mnogo cesce nego sto to ljudi misle i ocekuju.
Comment by zoka | 20/04/2007.
U perverznom svijetu u kom se cinjenice slobodno mogu izoblicavati i tumaciti shodno vlastitim nazorima, i ova tragedija je iskoristena za promociju jednog posve drugog stava - sto vecu rasprostranjenost oruzja. Da je na univerzitetu bilo dozvoljeno nosenje oruzja i da je sto vise studenata sa sobom imalo pistolje, glasi ovaj postulat, Cho sigurno ne bi ubio ovoliko ljudi, jer bi se nasao neko da mu se suprotstavi oruzjem.
Sto se tice ‘traganja za smislom’, potraga je upravo u punom jeku i na svim frontovima. Primjer - naslovnica novog broja magazina Time.
Comment by MoodSwingeR | 20/04/2007.
sta bi sa zadnjim postom???
Comment by no special | 21/04/2007.
Potragu za smislom i znacenjem razumijem kao potrebu da se prepozna neprijatelj ako ga ima - ono protiv cega se treba boriti i cega se treba cuvati.
Zlo je u nama? Za mene je ta casa do pola prazna. Ja zelim da vidim dobro u nama, mada znam da ta perspektiva ne mijenja cinjenicu.
‘…svaka nesretna porodica je nesretna na svoj nacin’ - da li to cini suocjecanje sa tudjom tragedijom tezim? Hokies pokazuju dosta prkosa i inata koji cesto pomazu u prevazilazenju ovakvih tragedija, i to ce im pomoci da ustraju.
Tuga roditelja za izgubljenom djecom, ta zivotna nesreca, je svaka preteska na svoj nacin, ali opet tuzno ista - izgubljena mladost i zivotni snovi.
Comment by V. | 22/04/2007.