“Richard McBeef” - Ubica u nama
Rane na duši nisu što i rane na tijelu - drugačije bole, drugačije krvare, drugačije, ako ikako, zarastaju. One uvijek do srži zatresu osjećanja i raskomadaju smisao, a tako se i liječe - smirivanjem rasplamtjelih emocija i pronalaženjem značenja. Zbog toga se ljudi, ranjeni u dušu, uvijek doimaju kao da, unezvjerenih pogleda, nešto traže. Oni to, doista, i čine, oni tragaju za smislom i značenjem.
Kada je rana dovoljno velika i kada seizmika njenog potresa zaljulja i našu dušu, ona postaje zajednička. Seoska, gradska, nacionalna, globalna. I onda i sela i gradovi, i narodi i čitav dunjaluk, znaju tragati za smislom u danima nakon neke goleme nesreće. Neko više, neko manje. Neko površnije, a neko upornije. Mi imamo svoje rane, što vlastite, što zajedničke, a nadu u pronalaženje smisla koji će nam objasniti zašto smo ih istrpili smo, čini mi se, davno napustili. Mi svoje rane uglavnom osjećamo.
Drugi ljudi se, opet, ježe biti robovima svojih osjećanja, i kao pojedinci, i kao narodi, pa oni, čim spoznaju šta ih je snašlo, da bi otupili oštricu boli, počinju grozničavo tragati za smislom. Već treći dan, moždanim vijugama napregnutim do pucanja, Amerika traga za odgovorom na pitanje - zašto?
