Umijeće tersanja

Ponavljanje je zla maćeha mudrosti (Zašto žene..? - II)

Nakon suzama, pa i krvlju, plaćenog nauka iz netom okončane veze, svako se umno poziva na “koga su zmije ujedale…” i svečano se zavjetuje na otvaranje četverih očiju… pa opet bira isto. Ne svako, doduše. Nekome se zalomi da, preturajući po zgarištu uspomena svog tek, do temelja spaljenog, sentimentalnog poduhvata, prepozna znakove koji su mogli ukazati na predstojeću katastrofu i dobro ih upamti.

Za takve se žene i muškarce može reći da im se iskustvo sa kreten(k)om doista zalomilo, potkralo kao greška, a ono što iz toga nauče za njih predstavlja skupo plaćenu lekciju životne škole, s mukom usvojeno gradivo koje oni više ne namjeravaju ponavljati. Oni, kojima se greška u vidu kretena omakne još jednom, ne spadaju u ove sretnike.

Oni koji grešku ponove, neće stati na tom jednom ponavljanju, njima će se kreteni dešavati sve dok su oni voljni pokušavati ili dok im proviđenje ne udijeli sadaku u vidu nekog ko će im se svidjeti, a ko, nekim čudom, nije kreten. Tamo gdje se naši izbori uvijek svode na isto, nije riječ o pogrešnoj odluci, riječ je o obrascu. Tu prava sloboda izbora ne postoji - ona je vidljiva samo onome ko gleda sa strane, ne i onome ko bira.

Onaj ko bira, slijedi neke druge smjernice i vidi neke druge stvari. Koje? One koje su rođenjem upisane u naš operativni sistem ili one koje su u njega usađene prije negoli smo mi počeli baratati riječima, tim malenim kockama kojima gradimo i mijenjamo našu svijest. Dakle, žene biraju kretene zato što su za to genetski predodređene ili zato što su taj obrazac stekle prije nego što su ga postale svjesne.

Mada će mnogo zadriglo muško sa pivom u ruci početi potvrdno išaretiti na pomen genetike, ovakav se odgovor ne može uzeti zdravo za gotovo. Iako između ženske i muške mozgovine postoje itekakve razlike, ovakvi se obrasci pogubno loših odluka dešavaju podjednako i jednima i drugima (žene, podsjetimo se, svojim likom, samo ljubazno nose potku ove priče). Genetika, izvjesno, ima neku ulogu, ali ni izdaleka dovoljnu da bi poslužila kao objašnjenje za sve zlosretne veze.

Ako su, s druge strane, obrazac odlučivanja stekli ili usvojili prije nego što su pošteno progovorili, kako se to moglo desiti? Nisu valjda majke, pjevušeći uspavanke svojoj djeci, nakon ‘Spavaj mi, djetešce, ti…‘, umetale ‘I kretena si izaberi’? Ne, nisu. Niti su očevi služili kao živi primjer kretenluka, zaglavljujući svojom bahatošću nasmrt isprepadanu dječicu u kojekakvim stadijima razvoja, sa sve nerazriješenim, što Elektrinim, što edipalnim kompleksima. Ili barem, nisu nužno.

Slijedeće poglavlje zahtijeva, ipak, malo psihologije. Nasreću, samo jednu rečenicu, koja glasi: naši odnosi sa ljudima uvijek u sebi nose sjeme pokušaja da ovladamo nekim starim odnosom iz djetinjstva iz kojeg vučemo neublaženo nezadovoljstvo i posvemašnju nesigurnost. Ne mora to nužno biti odnos sa roditeljem suprotnog spola, niti odnos sa roditeljem uopće. Dovoljno je da je to neko ko nam je, kao malom djetetu, bio blizak i od koga mi, iz nekog razloga, nismo dobili ono što smo željeli, ko nas je ostavio zbunjene, prikraćene i bespomoćne, pa smo, ostavši kratkih rukava, zadovoljenje potražili u slijedećoj osobi. Pa, onda, nakon nje, u slijedećoj.

I tako dok ne odrastemo, pa mehlem za svoje frustracije i nesigurnosti ne potražimo u ljudima u kojima tražimo i ljubav. Što su naši odnosi sa ljudima dublji, značajniji i dugotrajniji, to je mogućnost da sjeme pokušaja proklija u stvarni poduhvat. No, kakve sve ovo ima veze sa kretenima sa početka priče?

Najdirektnije moguće. Niko, naime, osim bešćutnih, samoživih gadova/kučki ne može tako brzo i tako lako u nama pobuditi onaj isti osjećaj nesigurnosti i bespomoćnosti, što ga, zatomljenog, vučemo iz djetinjstva… i želju da, ovaj puta, sve uradimo kako treba. I niko nas ne može tako lako navući na udicu, nasankati nas i nagovoriti nas da pokušamo još jednom, jer smo, iz pokušaja u pokušaj, sve bolji…

Tačno. Sve bolji u pokušavanju. A ponavljanje postaje zla maćeha mudrosti, koju ljubomorno skriva i uskraćuje svojoj ženskoj i svojoj muškoj djeci. Podjednako.

* * *

Alfie je zadovoljno pjevušio u kupatilu, nakon još jedne noći probdjevene ko zna gdje. Mogao sam samo pretpostaviti koliko je laži razdijelio i uzdaha ukrao u sinoćnjem šenlučenju. Nije mi se, međutim, dalo razmišljati o tome, jer sam pokušavao iz krhotina svjetla sastaviti svoj dan, pa skoro nisam ni primijetio kada su se u njegovom pjevušenju počele razabirati neke riječi. Primakao sam se vratima, tiho, da me ne vidi, ali dovoljno blizu da sam njegovu pjesmicu mogao sasvim razgovijetno čuti:

Ogledalo, ogledalce moje,

Najljepši ja znadem ko je

Ne moram te ni pitati

Znaš i da sam pun pameti

Život mi je sreća čista

Od laži se hrđa blista

Ne trebaš mi ništa reći

Obmanom ću sve sam steći

Samo jedno mene mori

Pa te molim, odgovori

Nekad me iz snova prene:

Zašto žene vole mene?

Objavio/la: MoodSwingeR, 13. Apr. 2007. u 7:43 | Nesvrstano | 4 komentara |