Kako sačuvati pamet kada te nešto boli…
Većina svijeta koje ja poznajem, kada ih nešto zaboli, prerovit će internet, posavjetovati se sa poznanicima, i nekako, na svoju ruku početi se liječiti. Ja bol i bolesti sitne prirode trpim, i radim što svaki drugi Bosanac i Hercegovac. Tražim alternative. Od travara, valjanja flaše, aspirina i lijekova “po preporuci” pa nadalje… Ali kada zaboli… nemaš druge. Štelu u ruke, vreću apaurina i tovar strpljenja uz sebe, i put pod noge do bolnice…
Da se odmah ogradim, ne želim u slijedećem tekstu prstom pokazivati. Ne želim kritikovati najsvetiju profesiju na svijetu i bijele mantile koji kroče našim bolnicama. Ne želim skakati po žulju ljudima koji rade za neku mizernu platicu ovdje, dok bi, da su školu završili negdje vani sada bili “haman pa milioneri”. Barem na papiru. Ja vam moram predstaviti svoje subjektivno mišljenje, zasnovano na ličnom iskustvu, pa da budete pametniji. Ili tužniji, kako se kome prohtije od ovog teksta. Svaku paralelu u tekstu koju nađete sa tekstom iz jednog od Alana Fordova, kada doktor u Klinici “Poslijednja nada” govori “eee starče ja sam postao primarijus, znate kako? Tristo operacija i tristo mrtvih, eto kako!” je sasvim slučajna.
Kao prvo, očekuje vas apsolutno prebukirani Klinički centar. Ako imate vezu da stignete do Vojne bolnice onda se uputite upravo tamo. U protivnom, dolazite u ogromni kompleks ispod Breke, gdje hrli cijela BiH da se liječi. Od ranog jutra, KCUS bruji. Svak živ, poštujući iskonsku želju svakog primitivca da do svakog odredišta stigne u milimetar autom, hrli na kapiju, odakle ih čuvari konstantno vraćaju. Puno svijeta će vam se odmah pohvaliti sa “ocam’ kako sam ga izlevatio i ušao”. Sabura, polako, parkirajte auto i na kapiji imate prevoz kroz centar za teže bolesnike. Ostali, savjetujem vam taksi koji nesmetano ulazi i izlazi sa KCUSa.
Kad krenete na pregled, apaurin od pola cola u usta, ponesite tečnosti, maramica i suhih i vlažnih, cigara i lakših i težih droga i lagano. Gužve su ogromne, a doktori i tehničari su ljudi od krvi i mesa, to im je samo posao, a pola aparata im ili ne radi, ili im fali kakvih sredstava za rad, ili jednostavno kahvenišu i puše. Pušenje je svugdje dozvoljeno, pa ako ste plućni bolesnik, slobodno peškir preko usta i kandžiju u ruke…
Nosila i pokretna vozila datiraju iz nekog ljepšeg doba, spužve vire na sve strane, škripe i hrđavi su. Kreveti su u malo boljoj formi, mada dušeci znaju biti iz tri dijela, puni federa koji vire, ili tvrdi kao kamen. U većini odjela najveći domet i izum za prebacivanje pacijenata je čaršaf… Mada ima i pacijenata koje sa očne klinike, radi štelovnog prioriteta znaju strpati u kolica…
Što se posteljine tiče, nemojte pogriješiti kao ja, pa deku istresti kroz prozor prije nego li navučete šlifer na nju. Prvo, riskirate da se deka raspadne, a drugo, slijedi vam ukor ako vas iko vidi kako to radite, bez obzira što količina prašine koja izlazi iz te iste deke sliči na onu oko prosječnog kamenoloma na 25 hektara. WC-i spadaju recimo 1 na cijeli odjel, koji je poliven i zaliven rastvorom hlora i koječega. Šta možete - ponesite od kuće. Domestos, maramice, papire, gumene čizme, hvataljke za roštilj… sve. I upamtite… u bolnici niko ne spava. Bog dragi će vas pogledati ako ste smješteni kraj kakog “povratnika” pacijenta koji je sa sobom ponio apaurine, te će ih vrlo rado podijeliti sa vama. U protivnom očekujte za doručkom da čujete priče tipa “jedva sam zaspao/la, nisam nikako spavao/la ili evo jedva sam se iz noći izvukao/la”.
Što se tiče hrane, očekujte sve moguće kombinacije raskuhanog pilava, kelja, kupusa, safta, instant pirea i pure. Nakon detaljnog uvida u deficitarne zube pacijenata KCUSa (poslijedice rata, ali i kulturoloških uvjerenja) shvatila sam da jelovnik itekako ima smisla. Sa servirkama (roza piđame) budite ljubazni. Mada, i od njih ne očekujte da premaše svoje profesionalne limite. Recimo sa mnom je ležala curica od 17 godina koja je ponijela više paštete nego ja što nosim na mjesec dana godišnjeg odmora. Svaki dan je tražila krišku hljeba više, dok joj jedan dan servirka nije rekla kroz malu šubu u trpezariji “halo bona, dijete drago, hajd’ ti kući pa tamo jedi tri kriške svaki dan. Meni ovo evidentiraju.” U svakom slučaju, isplati se prohodati malo po tuđim sobama i vidjeti ko ima hrane viška, jer posjetitelji nemilice donose hranu svojim najmilijima… Probala sam nevjerovatnu zeljanicu, pa teletinu ispod sača, a bogme je bilo i kolača.
Pošto svi doktori i sestre (plave piđame za obične sestre i tamno plave za glavne sestre) rade po ustaljenom rasporedu, bitno je da se pacijenti prilagode. Recimo, čistačica (žuta piđama ili tehničari -sivi mantili) probudit će vas oko 5:30 pa do 6:30, ovisno od njene ažurnosti. Pravit će toliku buku zogerom od krevete, i lupajući kofom i kantom po podu da ćete se na trenutak prisjetiti granatiranja. Potom sestre prave raspored uzoraka za analizu, dijele table sa dijagnozama, i naređuju da se kreveti zategnu. Od 8 pa do 8:20 je vizita. Nešto vas i kao pitaju, ali to je više onako… što bi se reklo na tečnom engleskom… half-assed. Onda je doručak u 9. Od 10:30 do podne vas možda i odvedu na nekakav pregled. Tu vas šalju u grupama, inače sa sestrama, ali češće sa čistačicama. Zato je bitno da budete dobri sa njima i da na vrijeme naučite da razlikujete boju “piđame”. U 13h je ručak, a od 14h do 15h je posjeta. I onda… tišina. Grobna. Nigdje nikog. Ostajete na milost i nemilost sebe, bolesnika oko sebe, druženja sa drugima, životnih priča koje srce paraju i suze dozivaju, kartanja, čitanja, TVa u sobi jadnika kojem je rodbina donijela TV i time prizvala komplet odjeljenje, kafa koje se čudesno prave u jeftinim, kineskim kuhalima, ili kod onih iskusnijih bolesnika na primus bocama. Od sestara ne očekujte pomoć, one ipak rade svoj posao, i nerijetko ne smiju čak ni pritisak da vam izmjere van reda i propisa. Od tableta mogu vam samo dati Analgin ako vas šta boli, a sve ostalo… zovite rodbinu i prijatelje da donesu, bilo vam to prepisano ili je samo stvar vaše lične navike.
Sve u svemu, iskustvo koje mi je razjasnilo duboko-ukorjenjenu kulturološku fobiju od doktora i bolnica. Pri tome mi je samo pomoglo par riječi mog dragog rođaka, koji je samo rekao: “uffff, kad si sve to predeverala, koji god zahvat da ti preporuče, bit će mačji kašalj…”
od pameti najvise boli.:-) lako bi sa tijelom…
ako se ne moze bez “tehnicke pomoci”, nije puno bolje ni u drugim krajevima svijeta, ako nisi bogatas - u mnogima je losije.
po meni je najbolje i najucinkovitije kad sam preuzmes odgovornost za svoje zdravlje. svega se lako odricemo, a patnje najteze. mnogima je bolest put.
Comment by mala | 13/04/2007.
S doktorima, kao ni sa sobom, nikad nisi načisto.
Ali, zato (što bi Alfie rekao) ‘plave sestrice’ - e, to je već druga priča…
Comment by MoodSwingeR | 13/04/2007.
jedini put je da sam zavrsis medicinu i to specijaliziras onu oblast koja ti je “najvise rizicna” u familiji ;))))
dzaba pare za to zdravstveno osiguranje, cak se i lijekovi koje pijes tokom terapije dok lezis u bolnici placaju iz svog dzepa, znaci nisu ukljuceni. ja neobavjestena do skora ni to nisam znala.
Comment by djumbir | 13/04/2007.
@mala: želiš reći da je najljepše ipak… kukati? ;o)
@Moodswinger: jbmu, zaboravih Alfiju ispričati kako ima i 2 medicinska brata, a kako ni plave sestrice nisu više kao što su nekad bile…
@Djumbir: ja bih, ali se vazda onesvijestim kada vidim krv. A nemam u porodici značajnijih prijetnji recimo po pitanju kožnih bolesti… ;o)
Comment by Strippy | 13/04/2007.
da dodam jednu “pametnu” hehehe znate li sta je self-help junkie?
to su ljudi koji knzumiraju tone self-help literature, videos, kaseta, podcasts a u stvari nista ne primjenjuju nego se drogiraju tekstovima o samopomoci
eto to bi prva asocijacija na tvoj tekst
Comment by Zoka | 16/04/2007.