Kako sačuvati pamet kada te nešto boli…
Većina svijeta koje ja poznajem, kada ih nešto zaboli, prerovit će internet, posavjetovati se sa poznanicima, i nekako, na svoju ruku početi se liječiti. Ja bol i bolesti sitne prirode trpim, i radim što svaki drugi Bosanac i Hercegovac. Tražim alternative. Od travara, valjanja flaše, aspirina i lijekova “po preporuci” pa nadalje… Ali kada zaboli… nemaš druge. Štelu u ruke, vreću apaurina i tovar strpljenja uz sebe, i put pod noge do bolnice…
Da se odmah ogradim, ne želim u slijedećem tekstu prstom pokazivati. Ne želim kritikovati najsvetiju profesiju na svijetu i bijele mantile koji kroče našim bolnicama. Ne želim skakati po žulju ljudima koji rade za neku mizernu platicu ovdje, dok bi, da su školu završili negdje vani sada bili “haman pa milioneri”. Barem na papiru. Ja vam moram predstaviti svoje subjektivno mišljenje, zasnovano na ličnom iskustvu, pa da budete pametniji. Ili tužniji, kako se kome prohtije od ovog teksta. Svaku paralelu u tekstu koju nađete sa tekstom iz jednog od Alana Fordova, kada doktor u Klinici “Poslijednja nada” govori “eee starče ja sam postao primarijus, znate kako? Tristo operacija i tristo mrtvih, eto kako!” je sasvim slučajna.
