Pjanska ili Tako je govorio Bosanscki
Ne želim svega ni da se sjetim…
Još sam bio relativno mlad, neke THE BAR-ske pice sam lovio tad, kada se pojavio u mom bližem okruženju on, onako pun sebe i sjeo na prazno mjesto za šankom. Do mene. Ja sav onakav, jablan gromom razvaljen, i inače volim da nema nikoga u blizini ko bi mi predstavljao konkurenciju kod žena. Da se preciznije izrazim, ko bi svojom grotesknom, odvratnom, ljigavom pojavom, ženama odvraćao pogled sa moje profinjene figure koju posebno volim isticati sjedeći na šank stolici. Izbacim svoja kršna ramena i veliko, ali čvrsto, dupe i forsiram pogled u čašu preduboku.
Pogledom mi je dao punomoć da mu utučem dosadu, a ja sam mu želio pepeljarom utući ružnu njušku kojom mi se smješkao.
“Ja sam profesor književnosti. Čitao sam vaše radove i…” -onda je napravio pauzu, da ostavim dojam kako jedva čekam da nastavi sa pričom. Dojam je izostao, no ipak je nastavio. -”Primijetno je kako je na vaš stil utjecao B…” (ubijte me, ne mogu se sjetiti imena, što mi, dovraga, govori da starim. I jos svašta je nešta pričao, klepetao k’o nanula, sve neki fini izrazi, a ja sam dovršavao dvadesetu pivu tog dana)
Ne sjećam se trenutka kada mi je totalno popustila koncentracija, sjećam se samo da je sutradan bio utorak, a ja baš i ne volim taj dan. I ne samo da ga ne volim, nego mi se i pomalo gadi. Ne. Ipak ga mrzim. Pogledao sam u ogledalo i ubjeđivao sebe kako ja nisam luzer. Onda se probudio i profesor i mazno primijetio kako je okopnio moj otisak na njegovom jastuku, kao jezoška u snijegu…
