Toliko
Godinu za godinom sam provodio, upinjući se, iz petnjih žila, da svijetu i sebi… ponajviše sebi, dokažem kako rat nije uspio da me obori na koljena i da me natjera da pognem glavu i priznam da mi je, čeličnim stiskom, savio volju kao proljetni prut. Tvrđi i neporozniji od stijene, ne odrekoh se niti jednom, a kamoli triput, svojih ondašnjih sanja i nakana, spreman da, ako treba, otkupim svijet da ih vidim ostvarene onako kako sam namislio.
“Vjerujem da bih, da nije bilo rata, opet bio upravo ovo što sam sada.” - glasio je moj lakonski odgovor na pitanje, uzgredno postavljeno u ćaskanju na otvorenju izložbe, u predahu između dvaju predavanja ili netom po služenju deserta i kafe na izmaku dosadne, službene večere. Za sebe bih zadržao objašnjenje kako sam ratu, tom nakaznom sinu majke historije, pri našem prvom susretu u lice sasuo da mu ja ne namjeravavam činiti nikakve ustupke i da ću se nastaviti kretati svojom stazom bez obzira na sve.
Baš kao i čovjeku koji ti pred licem maše pištoljem, a ti mu okreneš leđa i pođeš svojim putem, i ratu su, mislio sam, mojim ultimatumom preostala tek dva izbora - da me ubije ili da me ostavi na miru. Taj izbor, ionako, nije bio moj, stoga sam odlučio da se njime ne zamaram, već da nastavim koračati prema svome cilju, makar ka njemu više ne mogao grabiti širokim drumovima, već se morao verati planinskim vrletima. Dobro, trebat će mi više vremena, mišljah, ali ja ću svejedno stići tamo. Ako ikamo prispijem.
Tako je i bilo. Ili nije.
Ne znam.
Zbunjujući odgovor za samouvjerenog mladića sa početka ove priče, zar ne? Nije me sramota priznati, ali ja stvarno ne znam. U nekim sam crtama, onim grubljim, rekao bih, doista postao sve ono što sam sebi naumio i dao u zadaću - zanimanjem, statusom, ljubavlju… U onim drugim, fino osjenčenim, ne znam da li sam - jesam li za druge i za sebe uradio sve što sam mogao i trebao, koliko mi se preklapaju ljubav i sreća, kako mi se graniče samoljublje i prijezir prema sebi u odnosu na ono kako sam ja to zamislio… ali ništa od toga, zapravo, nije bitno, jer se, u međuvremenu, desilo nešto drugo.
Rat je, taj kučkin sin, taj perpetuum mobile historijskih čitanki, jednostavno isprevrtao sve oko mene i okrenuo moj svijet naglavačke. Moje je uspone pretvorio u padove, a moje padove u uspone, moje pobjede je pretočio u izdaju, a moju samoću u utjehu. Sve je, ili izgubilo smisao, ili je taj smisao postao grdno izobličen. Postići i postati ono što sam želio je izgubilo svoju svrhu, svoje mjesto. Kao kad pod punom skijaškom opremom izbiješ na, junskim suncem okupanu, zelenu ledinu Babinog dola ili kad, samo u mudantama i sa šugomanom preko ramena, stigneš na plažu skupa sa novembarskom burom.
Takva su saznanja praznici malodušnosti. Slasno jelo što ga, uz golemi trud, spravljamo i čiji zamamni miris već dopire iz pećnice, zapravo neće biti jestivo jer je nepovratno zatrovano zluradošću sudbine. Možeš ga pojesti onako, iz inata, pa se slijedeća tri dana previjati od nesnosnih bolova. Usput se, dotakavši se inata, počneš pitati - nije li sve što si učinio i stvorio postignuto samo iz prkosa? I… šta i ako jeste?
Hoćeš li, rasrđen tim saznanjem, popljuvati i razbacati sve što si sakupio, razrušiti svoju kulu babilonsku, pa krenuti ispočetka? Ili ćeš ostati na tome na čemu si, na jalovoj kolekciji bezvrijednih novčanica života koje su proglašene nevažećim, pa su ih zamijenili nekim novijih, šarenijim, poželjnijim komadićima papira? Ili…
U takvim situacijama, ako ne posrne i ne izgubi nadu, čovjek počinje opažati sitne razlike, razlike između onoga što je sebi zamislio i onoga što je stvarno postao. Počne se prisjećati svojih potucanja po planinama, svojih tumaranja neutabanim stazama, prebroji svoje korake po blatu i prašini i shvati koliko se svaki takav korak razlikuje od koraka koje bi napravio da je nastavio koračati starom, tada poznatom cestom. Shvati da je je život mnogo više od onoga što je nekoć zamišljao i da se zvijezde jasnije vide sa vrhova gora nego dole iz doline.
Da nije bilo rata, moj bi život naličio brzoj vožnji automobilom, cestom kojom bih ja samo projurio ne uočivši krajolik. Ovako, moje je putovanje mukotrpno pješačenje, sporije, ali daleko stvarnije. Mi, koje je rat dotakao i oprljio svojim sumpornim zadahom, znamo koliku smo cijenu morali platiti za svoje preživljavanje, ali smo zato mudriji, iskusniji… više živi.
Bez tog iskustva i tog sastojka, moj bi život, čini mi se, bio na dobrom putu da bude isprazan, a ja bih, izvjesno, postao jedan od onih ljudi koje prezirem, i mislim da se sebi, ovakvom kakav sam danas, kako reče Zora, nimalo ne bih svidio. Bio bih jedan od onih što ovlaš čitaju vijesti o ljudskoj patnji, miješajući u paleti svojih osjećanja sažaljenje sa osjećajem superiornosti i olakšanjem što sam, ipak, ‘iznad toga’. Bio bih ubijeđen da poznajem ljude i umro bih u neznanju, nikada ne spoznavši pravu jačinu veze koja spaja one koji prođu kroz sito i rešeto.
Bio bih mali ters i veliki kreten, a to sebi, ovakav kakav sam sad, ne bih nikada oprostio. Ovako sam veliki ters i nešto manji kreten i sa tim saznanjem već mogu živjeti. I umrijeti.
Toliko.
* * *
Veliko hvala svima koji su, na ovaj ili onaj način, učestvovali u ovom poduhvatu.
Comment by ManjeVishe | 9/04/2007.
ozdravila tersaona
Comment by hadzinica | 9/04/2007.
klap,klap,klap
Comment by betiblu | 9/04/2007.
skidam kapu
Comment by betiblu | 9/04/2007.
nevezano za post, ali ja od kuće ne mogu nikako da otvorim tersaonu.net.
smrc smrc
Comment by djevojčica | 10/04/2007.
@djevojcica - molim te posalji podatke kao sto su vrijeme, provider, IP adresa, i, ako je moguce, ping and trace route.
Comment by MoodSwingeR | 12/04/2007.