Toliko
Godinu za godinom sam provodio, upinjući se, iz petnjih žila, da svijetu i sebi… ponajviše sebi, dokažem kako rat nije uspio da me obori na koljena i da me natjera da pognem glavu i priznam da mi je, čeličnim stiskom, savio volju kao proljetni prut. Tvrđi i neporozniji od stijene, ne odrekoh se niti jednom, a kamoli triput, svojih ondašnjih sanja i nakana, spreman da, ako treba, otkupim svijet da ih vidim ostvarene onako kako sam namislio.
“Vjerujem da bih, da nije bilo rata, opet bio upravo ovo što sam sada.” - glasio je moj lakonski odgovor na pitanje, uzgredno postavljeno u ćaskanju na otvorenju izložbe, u predahu između dvaju predavanja ili netom po služenju deserta i kafe na izmaku dosadne, službene večere. Za sebe bih zadržao objašnjenje kako sam ratu, tom nakaznom sinu majke historije, pri našem prvom susretu u lice sasuo da mu ja ne namjeravavam činiti nikakve ustupke i da ću se nastaviti kretati svojom stazom bez obzira na sve.
