Silovana sudbina
Sjedim za radnim stolom, zavaljen u fotelju. Pogledom šaram po papirima razbacanim na stolu. Po mislima mi se vrzmaju face koje sam proteklog vikenda susreo na proslavi petnaest godina mature. Neke od njih sam vidio po prvi put od maturalne zabave. Par puta sam pokušao da se koncentrišem na posao, ali svaki put bi to bila nemoguća misija. Mozak je jednostavno bezobrazno odbijao sve naredbe i slušao moj unutarnji nemir.
Kao da je bilo juče, a ne prije petnaest godina, kada smo se zaklinjali na vječita prijateljstva. Razišli smo se, nakon maturske večeri u proljeće 1992. Djevojke su se većinom brzo poudale. Već sada neke od njih mjerkaju ispod oka odijela po izlozima, za maturu svoje djece. Sjetim se kako smo bili naivni, kako smo samo naivno mislili da možemo svijet mijenjati. Danas vidim da nismo uspjeli promijeniti čak ni sebe. Jedine promjene koje su vidljive, nastale su u fizičkom izgledu. Ostarilo se za ovih petnaest godina. Prije petnaest godina smo nekako bili svi isti. Danas su razlike drastično vidljive u svakom pogledu.
Gledam u papire ispred sebe i na njima vidim ispisan svoj životopis:
Diplomirao sam na Pravnom fakultetu 1996. Nakon par mjeseci, dobio sam posao u rodnom gradu. Par godina poslije sam se oženio, sada imam troje djece. Život mi se u zadnje vrijeme svodi uglavnom na posao. Radim puno više, nego što bih trebao, ali životne potrebe su danas takve, da se mora raditi puno više, nego u vrijeme mog odrastanja. Jedino što sam uspio zadržati je ljubav prema ribolovu. Uspjevam svaki slobodni trenutak da odem do rijeke. Imam tu sreću pa mi dvije rijeke protiču ispod samog nosa. Po glavi mi se motaju i dalje prijatelji iz školskih dana. Kako smo samo sretna generacija, svi do jednog smo imali sreće, svima, baš svima su nam se ostvarili dječački snovi…
A.M. je nastavio porodični biznis. Poslovi mu idu više nego dobro. Oženio se i on, ima sina. Ostao je u rodnom gradu, nije puno toga mijenjao u životu. Njega često srećem, čak i fudbal povremeno skupa igramo.
N.M. se ovih dana oženio, tako da je pao i posljednji neženja naše generacije. Kao što je i obećao kada smo išli u školu, otišao je za Švicarsku, gdje i danas živi. Ipak je došao u rodni grad da se oženi.
M.A. nije dogurao do NBA, kako je planirao, ali je pokorio Evropu svojim koševima. On je od svih nas u generaciji uspio napraviti najbolju karijeru. Ostvario je u potpunosti dječačke snove. Uvijek kada se sjetim njega ili kada ga vidim na TV, sjetim se kada je na turniru sakrio loptu A.L. Koji se nakon toga, bespomoćno okretao u krug, pokušavajući da skonta gdje je nestala lopta .
Z.V. je uspio zaigrati u Želji. Poslije toga nije daleko dogurao, ali ipak je i to bilo dovoljno da ispuni svoj san. Još uvijek nije okačio kopačke o klin. Planira da se vrati u rodni grad, mada mu ja ne vjerujem. Ipak je on bacio sidro u neku drugu rijeku.
R.E. završio za profesora fizike. Ipak nisu bile uzaludne sve one nagrade koje je donosio sa takmičenja širom Jugoslavije. Sada je profesor u srednjoj školi. On nam je sada glavna veza za upis djece u školu.
M.K. je završio elektrotehnički fakultet. Njegov život je, izgleda, od djetinjstva vezan za računare. Dječiju igru je pretvorio u biznis i sada ima informatičku firmu. Nedavno mi je njegova kompanija, radila umrežavanje računara u firmi.
Š.A. je postao državni prvak u strijeljaštvu. Nastavio je da se bavi tim sportom, za razliku od mene, koji sam nekako sve to batalio nakon škole. Više nisam imao volje a ni vremena za tim. Pružio sam mu ruku da mu čestitam na uspjehu, koji postiže već drugu godinu za redom. Čekao sam da mi pruži ruku, ali on je stajao i gledao u mene, da bi nakon toga nekako stidno spustio pogled prema mojoj ruci. Oborio sam i ja pogled te vidio da na mjestu gdje bi trebala da bude njegova ruka, stoji prazan rukav. Zbunjeno sam gledao u njega, ali mi je on tiho rekao:
“Ostala je negdje u brdima oko Goražda, još 1992.”
Htio sam nešto da kažem, ali mi je grlo bilo suho. Naprezao sam se, ali glasa nije bilo. U tom momentu sam se trznuo i probudio iz sna…
Sjeo sam na rub kreveta i počeo da vrtim san koji sam prekinuo. Upravo sam sanjao svoje dječačke snove i snove svojih prijatelja iz razreda. Upravo sam u snovima proživio ono što nismo imli prilike, u stvarnom životu da proživimo. Naše sudbine su zarad većih interesa jeftino potrošili lideri koji su svojoj djeci dali puno više nego što to bilo ko od njih zaslužuje.
Umjesto odlaska na maturalnu zabavu, moju generaciju je sudbina odvela na krvavi pir. Još uvijek mnogi od nas bezuspješno tragaju za nekim znakom koji bi im pomogao da pronađu put ka dječakim snovima. Papirne mete na kojima sam do tada trenirao, zamjenio sam metama od krvi i mesa. Umjesto diplome, 1996. dobio sam rješenje da sam slobodan čovjek i da mogu skinuti uniformu, koju sam nosio četiri ratne godine. Iste one četiri godine koje sam planirao da ću potrošiti za studiranje. Rodni grad sam svih tih godina, kao i sada, gledao samo na slikama, koje s vremenom postaju sve blijeđe i nekako sve više i više neprepoznatljive. Nisam uspio izgraditi porodicu u ovom periodu koji je iza mene…
Danas moje sjećanje na dječačke snove, predstavlja noćnu moru… Puno prije se prekinuo moj san, nego što sam usnio sve prijatelje iz razreda koji nisu uspjeli da dosanjaju niti jedan san. Ostavili su živote, da bi im se danas imena mogla pročitati na nekom mermernom spomeniku ili na mesinganim tablama okačenim na zidovima škola. Sanjah prijatelje, koji ne dosanjaše svoje snove, nego ostaviše izgleda nama u amanet da to za njih odradimo…
A.M. poginuo 1992 kao pripadnik JNA na brdu Mojmilo kod Sarajeva. Tijelo još uvijek nije pronađeno. Izgorio je u jednom od onih oklopnjaka koji su gore uništeni.
N.M. poginuo 1994 usljed ratna igre pištoljem. Nije uspio da se, na vrijeme, dočepa vize za budućnost.
M.A. nije dogurao do NBA, ali nije pokorio ni Evropu . Završio je u logoru u Foči, gdje je nakon jednogodišnjeg zatočeništva i premlaćivanja uspio da izađe i ode u Evropu. Ubrzo se uspješno vraća košarci. Na žalost, logoraški dani su ostavili svoj pečat, tako da ga ubrzo izdaje zdravlje. Nakon čega je, za sva vremena, morao košarci reći zbogom .
Z.V. nije uspio zaigrati u Želji. Stao je na minu 1993. u vrijeme ofanzive na Goražde, kada je izgubio nogu.
R.E. nije postao profesor fizike. Odveden je iz kuće u maju 1992. Tijelo mu još uvijek nije pronađeno.
M.K. nije uspio dječiju igru pretvoriti u biznis. Poginuo je 1995. na Treskavici.
Š.A. nije postao državni prvak u strijeljaštvu. Izgubio je ruku 1992, na Osanici kod Goražda.
Često pomislim, šta bi bilo da da nije bilo rata? Gdje bih to bio ja i moji prijatelji? Da li bi se naši dječački snovi ostvarili? Moj život je od 1992. do danas nošen potragom za obećanom zemljom. Lutao sam od grada do grada, lutao sam od države do države, lutao sam od kontinenta do kontinenta… Lutam svo ovo vrijeme, tragam, zavirujem po mračnim ulicama, ponekad zavirim i ispod kamenja… pitam se šta… tražim… Onda odjednom utonem u snove, gdje prepoznajem likove, mjesta, ulice… sudbine… pronalazim odgovor… da tražim baš to, tražim svo ovo vrijeme svoju sudbinu u onom obliku u kakvom sam je zamislio kada sam bio dijete.
Da li bi inače iko od nas danas sjedio za ovim računarima i tipkao, ko zna sa kojeg dijela ove zemaljske kugle, da nije bilo te kobne 1992? Imam osjećaj da svi imamo samo jedan cilj, a to je da budemo dio onoga što nikako više ne možemo biti. Taj dio je ono što meni a sigurno i mnogima drugim nedostaje, taj dio se zove normalno odrastanje.
Život ide dalje, ja ću se i dalje prilagođavati, vremenu i prostoru, gdje me ova sudbina odnese. Snovi će se sigurno javljati i ubuduće. Bit će tu, uz mene, da bi me upozorili da ovaj život koji sada imam, nije ono što sam ja htio i što sam želio. Sve ovo je za mene strano i nepoznato. Ako budem uporan, možda uspijem shvatiti da je ipak ovo što sada imam moja sudbina, a sve drugo su samo pusti snovi…
* * *
Negdje pri kraju ove tužne liste slova se zamute, a knedla zastane u grlu…
Comment by MoodSwingeR | 7/04/2007.
uh.
sjetim se onog Dizdarevog stiha koji piše na Kapiji: Ovdje se ne živi da bi se umiralo, …ovdje se umire da bi se živjelo…
Comment by djumbir | 9/04/2007.