Obraćanje sebi
Kad je počeo rat imao si nepunih deset godina. Nekako početkom devedesetih u mojoj mahali igralo se samo lopte i rata. Rat je bio omiljena igra. Ako imaš tetka ili dajdžu stolara, kumiš i moliš da ti naprave pušku istu kao pravu. I onda je s ponosom pokazuješ jaranima. Budeš faca. Mada je to bila privilegija rijetkih. Plastike nije bilo, ni Kineza, pa nisi ni sanjao o ovim današnjim puškama iz izloga. Kažu da djeca, igrajući se rata, rat i naslute…
Shvatio si da se dešava nešto skroz zajebano kada je otjeralo učiteljicu Veru i njenu kćer Sandru sa drugog sprata iz prvog ulaza. Govorilo se da je četnikuša jedva dočekala da prebjegne k svojima. Teta Vera nije bila četnikuša. Bila je učiteljica tvom starijem bratu od prvog do četvrtog. Jednom, ti si tada bio sasvim mali, sa starim si možda po prvi put kročio u školu. Nešto u vezi buraza je bilo. Mislio si kako unutra marišu prutovima i vežu djecu. Zvonilo je za veliki odmor, pojavila se odnekud teta Vera i iz kuhinje ti donijela krišku eurokrema. Nikada joj to nećeš zaboraviti.
Sa drugog sprata su odnijeli sve stvari a Sandrine igračke i odjeću pobacali s balkona. Djeca su se jagmila i raznijela lutkice i prnjice. Ostao je samo neki ružni, tužni, sivi medo kojeg niko nije želio usvojiti. I ti si ga odnio kući.
Kada je stara čula odkud ti medo dobro te nagrdila. Moguće da je i šamara bilo ali se više ne sjećaš. Biće da si namjerno zaboravio. Sjećaš se samo da si se kajao k’o nikad do tad. Medu si bacio. I danas dan čekaš Sandru, mada se više ne sjećaš ni kako izgleda, da joj se izvineš. I u svoje, a i u ime ostalih… (Ispravka: Vera je predavala Domaćinstvo, a Mira je bila burazova učiteljica. Obje su dobre žene.)
Kada nije rat, paketiće donosi Djed Mraz. A kada se zarati u nekoj zemlji, nju djedica izbriše sa mape. Gdje se ratuje, tu nema dobrih ljudi. A gdje nema dobrih ljudi, biva, ne mere biti ni dobre djece. Helem, kada se zaratilo paketiće su nam dijelili Unproforci. Vozali su se u oklopnim vozilima. Gdje god bi ih vidio da prolaze dizao si dva prsta. Nisi kont’o zbog čega. Četnici dižu tri prsta, a mi ostali dva. A i Unproforcima je bilo drago. A kada su parkirani, priđeš im i kažeš ”giv mi lanč paket”. Danas znaš da nisu svi oni bili šupci, iako se to mišljenje odomaćilo ovdje. Zato što znaš šta znače riječi Lanč Paket. Tada si znao samo riječ ”paket”, a forsirao si deminutive. Nisi znao da ljudi dijele s tobom svoj ručak. Ničemu se nisi radovao kao tom nepromočivom kockastom poklonu od kafene plastike u kojem su bile sve same najveće gluposti. Na njima su pisali i neki brojevi. Znao si koji broj sa sobom nosi čokoladu u prahu, ali si ga rijetko dobivao. U paketima je još bilo i nekih malih bočica sa crvenom ljutom tekućinom, nekakve materije koja se zagrije kada se pokvasi, jela sa rižom, šibica i de se sjeti čega još sve ne.
A kod kuće - tranzistor prikopčan na akumulator. Pod slabašnim neonskim svjetlom, u akšam se skupi cijela porodica. Tišina. Čekaš da počnu Sajgonci. Humoristička emisija koja je isfuravala Ozrenske četnike i našem narodu dizala moral. I staro i mlado im se smijalo do besvijesti. Oni su u ratu zamjenjivali sve današnje radosti na struju. I ostali su nezamjenjivi. Poslije rata su pokušali nastaviti onim tempom ali su ih ubrzo svi zaboravili. Nikome više nisu bili smiješni. Kada se završio rat, ljudi su odjednom izgubili smisao za humor.
”Da mi se jednom nasmijati onako kako sam se znao smijati u ratu.” - neko je rekao. A i ako nije, ja sad kažem.
I tako. Bio je rat, ginulo se, a ti pričaš o kojekakvim glupim sitnicama. Bezbroj potisnutih sjećanja ti je ovog šestog isplivalo na površinu. Neke su neugodne i žalosne da ih ne možeš ni napisati. A neke su tako lijepe da ti se čini, da možeš birati kakvo bi djetinjstvo ponovo imao, izabrao bi opet ono isto. Ratno… Tako ti je to. Da je samo minut tvog života bio drugačiji, ti ne bi bio ovakav - današnji. Da nije bilo rata, bio bi neko skroz treći. A taj neko treći ne bi bio ovaj sad u kojeg se Ona zaljubila. Zato bi, da te se pita, opet sve ispočetka. Bez Nje, ko zna, sigurno bi to bio tek ”jedan od onih života”…
* * *
Jebajiga, neko ce mi opet morati editirati post…
Zivjeli!!!
Comment by Bosanscki | 6/04/2007.
Neka… samo ti pisi. Dobro, kao i uvijek.
Comment by MoodSwingeR | 6/04/2007.
eh.. ja se sjecam kako su dolazile po dvije zvake ponekad u tim LANČ paketima, dolazile su jos neke sitnice koje bi mi djeca krisom vadila iz tamnih kesa sa police u nasoj improvizovanoj ostavi.. bilo nas je osmero u dvosobnom stanu i četvero djece, ja najmladje..
sjecam se smijesnih pjesmica na temu dosla voda; nestalo vode; dosla struja; nestalo struje; dosadno je;.. i svih igara koje su se rodile tad u mraku hodnika, haustora ili podruma..
i kako se nana obradovala ‘novom’ sudoperu, da bi lugom prala sudje..
multiverzum je cudo.. i nista ne bi bilo isto danas, samo da je nesto tad bilo drugacije.. a tako kako je, moralo je bit..
Comment by Jenny | 7/04/2007.