Koliko?
Koliko vremena čovjeku treba da zacijeli, ako je rana - on sam? Koliko mu treba da zaboravi, ako gumicom zaborava briše svoje ime? Koliko vremena da preboli, ako se i sam pretvorio u bolest, pa diše na njezine čudovišne škrge i gleda na njezine slijepe oči? Koliko?
Petnaest godina… otkucava sat. Petnaest godina… a ja odgovora nemam. U ove nas dane Prošlost, kao zečeve hvata u snop svojih crnih svjetala, pa nas, najlakši plijen, ščepa i potrpa u svoju vreću, da bi nas žive odrala i bacila u kotao vrelih sjećanja da se u njima pržimo. Uzbere nas kao zrelu krušku, pa nas sječivom sudbine raspoluti na dvije pole. Onda nam ih, iskežena, prinese pred lice, da nam pokaže da to nisu dvije pole iste kruške, već parčići različitih voćaka što su se, raskomadani, razbacani našli na krvavoj meraji, nabasali jedni na druge, pa su se uklapali i krpili, dok nisu skrpili… nešto.
To nešto su naši životi.
I uvijek je u njima dio nas koji, zapravo, nije naš, koji se nekako tu zadesio, pa se nakalemio, primio, kao što smo se i mi, s vremenom, primili su svojim novim mahalama, gradovima, zemljama… i dio nas koji je bio naš, ali nam ga je iščupalo, otkinulo, ubilo, protjeralo, dio koji smo izgubili i kojeg više ne možemo vratiti.
A nije da nismo pokušali. Pokušali smo iz sveg srca, iz sve snage naše iznemogle duše, pokušali suzama, pokušali sjećanjima… ali ne ide. Kotač se vremena ni zbog koga nije zavrtio unatrag, pa neće zbog naših molitava, ni zbog naših jecaja. Oni koje čekamo, neće se vratiti, iako ih mi čekamo i čekamo… ne bi li, jednom, skupa sa njima krenuli sa istog onog mjesta na kom nas je prekinulo. Na kom smo stali.
I još uvijek stojimo. I čekamo. Barem dio našeg bića stoji i čeka. Zna, ako napusti to zaludno čekanje, tu mrtvu stražu neproživljenom životu, da će iznevjeriti sve one koji su iščezli u tom košmaru, sve one koje nisu osvanuli, da će iznevjeriti sebe. A čovjeku najteže pada kad iznevjeri sebe. Zato se tako grčevito držimo niti koje nas povezuju sa svetom prošlošću i, ponekad još grčevitije, niti koje nas povezuju sa već izblijedjelom slikom naše zamišljene, idealizirane budućnosti, onakve kakva je ona trebala biti. “Nikad ne kontaš: Eh, da nije bilo rata, udarilo bi me auto i umrla bih nasred ceste u 25-oj godini.”. Do bola brutalno i tačno.
Kada uskraćenu budućnost, kao prolaznu misao, kao mogućnost, upusti u svoju svijest, čovjeku bude lakše, jer njome, makar na tren, privija oblog od utjehe na zjapeću ranu rata. A to je rana koja ne zarasta, jer se rat, i dan-danas, budi i ustaje sa nama svako ujutro, s nama doručkuje, ruča i večera, s nama roštilja po teferičima i pjeva po dernecima, sa nama s večeri liježe na počinak. I opet iznova, svakog slijedećeg dana.
Toliko utjehe niko od nas sa sobom nema. Zato je naša misao prolazna, a rat, svojim tragovima, stalan.
Potom mi je palo na pamet - a šta ako bi čovjek tu svoju prolaznu misao uhvatio i privezao uza se, pa je držao kraj sebe i naredio joj da se razvija neko vrijeme? Šta bi se doista desilo da rata nikako nije bilo? Da li bi nam životi bili toliko drugačiji? Da li bi bili toliko neuporedivo ljepši? Da li bi mi bili neko drugi, a ne ovo što smo danas? Da li bi ono što bismo postigli, bilo toliko veće od onoga što smo postigli ovako, noseći se sa ratom?
Ovo su teška pitanja. Ovo su mučna pitanja, jer se teško suočiti sa odgovorima, sa istinskim duhovima naše prošlosti. “Nemam snage boriti se sa svojim duhovima…” - rekla je Teta Ela - “Ionako ide proljeće, a s proljeća se moji duhovi svi probude, stanu u red i po svu noć stoje tu…” Priuštiti sebi luksuz zamišljanja druge, moguće budućnosti je, možda, bezobrazluk spram onih koji nisu dočekali ni ovu jednu. A možda bi oni baš voljeli da im mi, u našim mislima, iscrtamo životne tokove koji bijahu tako naglo i okrutno prekinuti?
To niko ne zna. Zašto, onda, ikako postavljati ovakva pitanja? Da nije bilo rata, vodio bih zivot u kojem mi nikad ne bi palo da pitam: “Kako bi izgledao moj zivot da je rata, ipak, bilo?” - kaže Corto. Ili zašto pitati nekoga ko svoj život bez rata ne može ni zamisliti? Ja uopće ne znam kako bi moj život izgledao da nije bilo rata. Nemam pojma. Jednostavno mi je to toliko nerealna situacija da se ne usuđujem ni da je zamislim.” - piše Roxy.
A ja sam, svejedno, pitao ljude i tražio da zamisle. Zašto?
Zato što sam pretpostavio, nadao se, da ću, nakon izvjesnog vremena, među odgovorima početi nailaziti na slijedeće: Neki rođaci bi, vjerovatno, bili živi, pa ko zna - možda bih ih voljela i možda bi mi neki od njih bio omiljeni umjesto ovih što su sad… Vjerovatno bih znala svirat’ klavir il’ bih se ozbiljno bavila gimnastikom, ali moj život bi, manje-više, bio dosta sličan ovom sadašnjem. Sličan ovom sadašnjem…
To znači da, možda, naši životi ipak nisu toliko promijenjeni, toliko iznakaženi da se ne mogu prepoznati. Možda smo, na neki način, ono što smo trebali postići da nije bilo rata, to postigli i sa njim. Uprkos njemu. Vazda kontaš - Eh, da nije bilo rata, ja bih sada bila najbolja glumica koja postoji… No, kad malo bolje razmislim, ja jesam najbolja glumica koja postoji i sa ratom, samo što mi to slabo ko priznaje, a nije ni da se trudim da se dokažem… Kome je do dokazivanja? Ono što ja znam je da sam umorna…
Svi smo mi umorni, jer trčimo protiv vjetra. Kao što se vrhunski sportaši spremaju za takmičenja trčeći sa utezima oko ruku i nogu, tako i mi kroz život trčimo sa ratom na plećima. I opet stižemo do cilja. Uspuhani, izmoreni, obnevidjeli od iznemoglosti, kaskajući za drugima, ali stižemo. Izubijanih koljena, lica musavih od krvi i suza, stižemo mudriji, stižemo zreliji, stižemo za sve one koji danas ne trče sa nama i čije bismo ruke držali pri prolasku kroz cilj.
Potom, kada se osvrnemo i sagledamo šta smo ostvarili, kako smo uspjeli preživjeti, opstati i odrasti, tada ćemo shvatiti da i rat, kojeg nosimo na plećima, možemo pobijediti. Tek tada će se on skvrčiti, početi se skupljati i smanjivati, dok se napose ne svede na ono što on stvarno jeste - jedna pretužna uspomena, ožiljak zacijeljene rane na tijelu i duši.
* * *
U toku dana će na Tersaoni biti postavljani tekstovi ljudi koji su, svi odreda, počeli pisati o tome kako bi izgledali njihovi životi da nije bilo rata, a završili pišući o tome kako su, svako na svoj način, nadjačali i pobijedili rat. Navrati da pročitaš Zoku, Cagliostro, Pingvina, Strippy, Bosansckog, Pospanka…
Hvala svima na ogromnom doprinosu.
htjela sam nešto da ti napišem, ali ne smogadoh vremena ili možda hrabrosti da razradim hipotezu:
bojim se, da nije bilo rata, da bih izrasla u osobu koja se ovoj današnjoj ja nimalo ne bi sviđala…
Comment by zora | 6/04/2007.
[…] postao jedan od onih ljudi koje prezirem, i mislim da se sebi, ovakvom kakav sam danas, kako reče Zora, nimalo ne bih svidio. Bio bih jedan od onih što ovlaš čitaju vijesti o ljudskoj patnji, […]
Pingback by Umijeće tersanja | 9/04/2007.