Umijeće tersanja

Dugovi

“Riješite se svih svojih dugova! Još danas!” - cvrkutao je vedar ženski glas u moju slušalicu, usiljenom, uvježbanom intonacijom, hineći pažnju i zainteresiranost.

“Stvarno? Pa to zvuči isuviše sjajno da bi ostalo neiskorišteno!” - prihvatio sam njenu prozodiju, pa, prigušivši lažno oduševljenje u svome glasu, dodao - “Samo… tu postoji jedan problem…”

“Problem?” - uskočila je samouvjereno - “Ne vjerujem da postoji problem koji mi ne bismo mogli riješiti. Uostalom, recite.”

“Problem je u tome što ja nemam dugova.” - rekao sam, a iskra ponosa se zacaklila u mome glasu - “Ja nikome ne dugujem novac.”

“Nemate dugova?” - upitala je, više iskreno iznenađena, negoli razočarana - “Ali danas svi imaju dugove! Naš se posao sastoji u tome da ljudima pomažemo da se riješe svojih dugova. Kreditne kartice? Hipoteka?”

“Moram priznati… sad se već osjećam neugodno, čak i pomalo krivim.” - uzvratio sam na njeno iznenađenje - “No, ja dugova, svejedno, nemam. Šta ćemo sad? Mogu li se nekako zadužiti, pa da vam se javim?”

“Gospodine, ta nemojte se tako šaliti.” - prekorila me je - “Budite sretni što nemate dugova. Ne možete ni pretpostaviti koliko dugovi opterećuju nebrojene ljude… uostalom,bolje mi je da idem pomoći nekome drugome, a vama želim ugodan dan.”

Klik.

Djevojka koja ljudima iz ruku uzima puno sitnih dugova, pa im ih vraća natrag pretvorene u jedan krupni, je krenula dalje, niz svoju listu imena i brojeva, uvjerena da će im svojim poletom pomoći da se riješe velikog bremena i nadajući se da će do vikenda zaraditi dovoljno novca za malu crnu haljinu koju priželjkuje još od dolaska u veliki grad. Ja sam se, zavaljen u naslonjač, prihvatio knjige, pokušavajući da na iščitanu stranicu nakalemim slijedeću, i da tako dovršim rečenicu usred koje me je, prije par minuta, prekinula elektronska imitacija telefonskog zvona.

Pogled mi je, međutim, spadao sa rubova knjige, pokušavajući se otisnuti u daljinu, a nad glavom mi se valjao narogušen crni oblak slutnji i strahova, iz kojeg su, ubrzo, počele rominjati prve misli. Kako se usuđujem, tako olako i tako uznosito, proglasiti sebe slobodnim od dugova? Otkad sam ja pozvan presuditi dugujem li ikome išta i otkad se to dugovi mjere isključivo novcem? Šta je, recimo, sa olako datim, pa iznevjerenim obećanjima? Šta, pak, sa izmamljenim uzdasima i neispunjenim čežnjama?

A šta, opet, sa bezočno smišljenim i lažima i drsko sklopljenim obmanama, izrečenim tek da bi se zadovoljila moja sebična tjelesna želja ili istalio kakav sitan duševan ćar? Kako mogu zaboraviti sve te konce i niti kojima se uvezah sa drugima, kojima svoju sudbinu isprepletoh sa inim sudbama, pa se sada, rahat od pamćenja i obraza, proglašavam nedužnim. Jer, nedužan je, valjda onaj koji nikome ništa ne duguje. Beli je sve dugove poplaćao, ili se nikada nije ni zaduživao.

Ja… nisam od takvih. Zadužili su me, a zadužih se i sam, još i preko toga. Toliko se zadužih da, kada stadoh redati dugove, ne stigoh ih ni pola nabrojati, a već shvatih da ih vratiti ne mogu. Zabljesnu mi pred očima crveni saldo na računu sudbine, odakle povlačih i šakom i kapom, posuđivah neštedimice ni ne znajući da posuđujem, niti me ikada, pri tome, presrete misao da će tome što uzeh, osvanuti dan dospijeća. Jedan od ovih dana, možda baš ovaj današnji.

K vragu, kako da otplatim komadinu života i dobar dio sebe što ih posudih od drugih? Kako da počnem, od zaboravljenih zakletvi, od zaboravljenih obećanja, od silne oholosti kojom se ogriješih o druge? Kako da sakupim toliko gotovine kad svoj obraz triput otpisah na mjenicu? Da proglasim duševni bankrot, podvučem crtu i počnem iz početka, iako ću sve svoje povjerioce i dalje morati gledati u oči? Da pozovem onog kome sve poslah na početku ovog pasusa, tog krijumčara ljudskih duša, pa da njemu ponudim i svoju? Dajem je jeftino, i ne tražim mnogo zauzvrat - nikakav vječiti život i neprolaznu mladost, već samo otpis od dugova u ovom, prolaznom i malo mira u starosti. Ima li ko, poput one djevojke, ko bi uzeo sve silne dugove moje, pa ih pretočio u jedan pozamašan, ali dug kojeg bih barem mogao početi otplaćivati? I morao, jer se ne bih mogao pretvarati da ga je nevidljiv i da sam ga opet, poput računa za telefon, negdje zaturio i previdio.

Telefon… je i raspršio moje misli, zazvonivši opet, upinjući se da zvuči poput svojih predaka sa crnim, bakelitnim kućištem i pravim zvoncetom u svojoj nutrini. Podigao sam slušalicu.

“Riješite se svih svojih dugova? Eh, ja sam… opet.” - oklijevajući je započeo isti ženski glas, nesiguran bez vodilje koja mu, sa ekrana, diktira riječi.

“Izvolite?” - rekao sam, gledajući u ćošak na plafonu. Opet se počela hvatati paučina.

“Htjela sam samo reći da sam provjerila vaše račune i da…” - hvatala je dah - “Vi doista nikome ništa ne dugujete.”

“Aha.” - potvrdio sam, sad bez imalo primjese zadovoljstva tom činjenicom.

“Nikome ništa niste dužni.” - ponovila je, pa pridodala - “Samo sebi. Ne zaboravite to… i sad vam stvarno, jer žurim, želim ugodan dan.”

“Također.” - odgovorio sam, odsutno odlažući slušalicu, prepoznajući u ušima zvuk prekinute linije.
Nikome ništa nisam dužan, kovitlalo je među mojim mislima, samo sebi. Kako bi divno, kako olakšavajuće, kako oslobađajuće, djelovala ova rečenica kada bi se, umjesto na novčana potraživanja, mogla primijeniti na ona svakodnevna, ljudska. Eh, kada bi moji dugovi bili tako lako otpisani. Igrala je kolo u mojoj glavi ova misao, zavrtivši se poput vihora, poput čigre, poput najbržeg ruleta, sve dok se konačno nije zaustavila na zelenom polju na kom je stajala ništica.

Čovjek, doista, nikome nije ništa dužan. Sve što duguje, sve što uzajmi, što posudi bez pitanja ili ukrade, uzima od sebe. Sve što ostane nevraćeno, ostaje zapisano kao dug sebi kada se knjiga zaklopi. Knjiga sa kojom čovjek, onda polaže račune sebi i za sebe. Pa sve što otplati, sebi otplati. A sve što zadrži, sebi uskrati. I tako svako za sebe - niti ti možeš otplatiti tuđe dugove i grijehe, niti neko može otplatiti tvoje. I svaki tvoj dug nije obaveza prema drugome, on je obaveza prema samome sebi.

Moj se dug, dakako, nije promijenio. Niti je postao manji. Samo su se svi dugovi sakupili u jedan, onaj najveći, a svim su povjeriocima izblijedila imena i razvodnila se lica, pa se, umjesto njih ukazalo ono dobro poznato, lice koje gledam svako jutro u ogledalu.

A s njime ću lako, njega najbolje znam. I njega mi je najlakše prevariti.

Toga se, priznajem, i najviše plašim.

Objavio/la: MoodSwingeR, 4. Apr. 2007. u 6:55 | Introskopija | 3 komentara |