Umijeće tersanja

Što bi rekao Dr. Arsla…

Moj otac ima običaj reći da je u sarajevskom, iliti bosanskom, životu najbitinije uključiti druge ljude u svoj problem. Naime, ako ih nešto zamoliš, a tu zamolbu dobro ne poguraš nekom svojom socijalnom pričom rijetko će ti ljudi htjeti pomoći. Ali, kada ih uključiš, i njihove receptore napuniš tužnom pričicom, vrlo rado će ti izaći u susret. Malo će tu priču i prepričavati, više i karikirati ili napuhati, ali će između milion neuspjelih pokušaja da ti pomognu, iskristalisati se jedan način, put ili mogućnost da ti taj svoj problem i riješiš…

Naravno, svi su problemi - problemčići, samo je zdravstveni problem upravo to - problem.

Kada još na kakvu boljku dodate i zdravstvo koje je sve osim efikasno, doktore koji od tebe kriju tvoju dijagnozu kao zmija noge i povjerljivo je čuvaju unutar tvog kartona, i mogućnost prepisane terapije koja nit ti odgovara, nit ti treba, onda postaje veoma jasno zašto mene prati osjećaj da je svaki stanovnik Sarajeva pa i cijele države, u svom životu, okolnosti radi, očigledno vandredno završio medicinu. Bez štela i sa desetkama.

Mene je nekih petnaestak dana strahovito bolila glava. Sa povremenim valovima trnaca po rukama i glavi. Koncentracija i mentalni rad su bili svedeni na nulu. Mozak jednostavno nije radio. Reagovala sam na svaki stres ili mentalni napor tako što bi glava jezivo zabolila (ko ono reče da ništa ne boli kao kamen u bubregu dok ga izbacuješ??) a ja bih onda samo mogla ili plakati ili vrištati…

U takvoj situaciji, teško je ne priznati nekome drugom šta te tačno tišti. I ne bi ste vjerovali, svako od ljudi kojima bih se povjerila ili pojadala (kako želite da interpretirate već, jel da) imao je neko slično iskustvo. Ili je čuo za nekoga ko je imao slično iskustvo. I naravno, ono što se zove pravo rješenje (prim. prev. engleske riječi foolproof).

Prvi je bio kolega koji me posavjetovao da je sve to od stresa, i da sam trenutno u toj dobi kada me prvi put nešto zaboli, pa ja ozbiljno reagujem i uradim sve pretrage a na kraju mi ništa ne nađu. Pošto je stresa u našim životima sve više i više, najbolje bi mi bilo da odem malo do onog čike koji drži časove joge, da počnem da pijem zeleni čaj, i da će mi on dati pelcer nekakve gljive koja raste na dobro pošećerenom crnom čaju, koji se nakon 7 dana fermentiranja ispod te gljive pije - fildžan dnevno.

Potom se pojavila drugarica koja ima čovjeka koji direktno iz Njemačke nabavlja magnetne ogrlice i narukvice. Sve liječe odreda, kao rukom odnesene. Cijena… sitnica, dragi moj Bing.

Dok se izležavam poslije ručka kod roditelja, komšinica dolazi da upita zašto nam ona teta nije očistila haustor evo već 2 hefte. Kako je slučajno čula za moju boljku (a ko ne bi kad su moji krikovi dopirali i do Lukomira na Bjelašnici) ona je rekla da je najbolje da nabavim anatomski jastuk, ali ne obični, već onaj sa magnetima.

Malo poslije, dolazi moja majka sa jastukom od heljde. Za one koji manje poznaju hortikulturu i poljoprivredu BiH, ta heljda je jedna žitarica, u slučaju ovog jastučića uzgajana na “proplancima” Ivan planine (hmmmmm, tako barem piše u katalogu), koja pospješuje elektromagnetna polja oko mjesta gdje se “privija”. Moguće je isti zagrijati u mikrovalnoj, ali ne duže od 3 minute, jer postoji mogućnost da se dobro spečeš…

Neka dalja tetka zove da kaže kako postoji u Hercegovini čudesni med sa pojedinim travama. Liječi sve odreda. Samo treba otići u posjetu tom čudotvorcu i dobiti pravu smjesu…

Sjedim u kafiću sa drugom. Dolazi poznanik. Priča o čudesnom dedi koji sve liječi tako što ti prouči nad bolnim mjestom. U glavi mi odzvanjaju njegove riječi… jooooj, ocam’ Hadži-dedo je čudo. Ne valja ga spominjat kad je čovjek pjan, a i ja sam ga dobro mahn’o večeras, ali kunem ti se, Almase mi moje, da mu ime još dva puta spomenem, on bi mene evo sad (pola jedan ujutro) okrenuo na mobitel. Bi svega mi. Čudo je to. Prouči, hukne, i eto ga. Samo… kad odeš, nemoj mene spominjat, zna on da ja volim popit, pa te možda ne htjedne izliječit…

U čekaonici na klinici srećem rođaka. Pošto ta klinika baš i nije tako bezazleno simpatična, on me između redova propituje šta mi je, ali vidim da se pridržava za onu plastičnu stolicu kako bi mogao nesmetano skočiti i pojuriti niz hodnik. Nakon mog izlaganja, on tvrdi da je to sve od napetosti u leđima i da bih trebala da pokušam sa akupunkturom (igle, jel neko ovdje spomenuo igle i moju kičmu???). Njemu se pridružuje moja dalja tetka koja tvrdi da bi me sve to prošlo kada bih se ja počela baviti pilatesom ili kada bih barem posjetila onog njenog komšiju koji hem ima bioenergiju, hem liječi sve manipulacijom kičme (zamislite kakvog bosanskog zidara, sa rukama kao somuni dok me hvata jednom rukom za vrat, drugom za leđa i manipuliše…).

Ja kao ja, odgojena u nekom drugom sistemu, živim u nadi da su doktori upravo ti koji će mi reći šta mi je, otkloniti sumnje da se radi o nečem najgorem, zahvaljujem se na svim ovim savjetima ali ipak želim da saznam šta mi je, prije nego krenem u lude poduhvate alternativne medicine po principu Ogulina Ogle. Stežem svoju zdravstvenu knjižicu u znojnim rukama, fokusiram se na plavi bolnički pod koji se osjeti po Lizolu, a u bolnoj glavi mi odjekuje vic.

Sjede dvije mostarke i piju kafu. Ide treća, drži se za obraz i jauče.
Pita je prva: moja ti, šta ti je?
- A moja ti, evo me boli zub, hoću umrijet…
“Zub…, pa hajde bona požuri. Brzo kući i flašu valjaj…”

Objavio/la: Strippy, 1. Apr. 2007. u 10:21 | TERSAONA | 3 komentara |