Kada bi sebe mogao sagledati u stvarnom odnosu spram svijeta i vremena, čovjek bi se, spoznavši vlastitu beznačajnost, od užasa naprosto skamenio i pretvorio u stup soli. Od ovakve starozavjetne sudbine nas, ljude dobre i proste, štite dvije stvari. Jedna od njih je naša nesposobnost da stvari sagledamo iz stvarne perspektive, bilo čijim drugim očima, doli ovim našim, kratkovidim. Druga je naš bezgranični narcizam - sposobnost da sebe doživimo kao najvažnije biće na svijetu. Što u našoj priči, i u svijetu viđenom iz naše perspektive, mi i jesmo.
Kao najvažnije biće, mi zaslužujemo da se svijet vrti oko nas, i upravo ga tako doživljavamo u prvim godinama svoga života. Poslije smo voljni činiti neke ustupke, ali samo do jedne određene granice. Dobro, možda se svijet i ne vrti oko nas, ali smo tu negdje, svijet i mi, i ako bismo se jako potrudili, mogli bismo ga promijeniti, prekrojiti ga prema našim nahođenjima. To bi, usput, bilo sjajno, jer ono što mi zamišljamo je, ionako, jedan pravedniji, ljepši i svima bolji svijet.
Problem je samo u tome što svijet ni ne primijeti da mi postojimo, ma koliko se mi upinjali da mu pokažemo da smo mi, ipak, tu. S vremenom, mi se odričemo i ovih zabluda, pa zadržimo samo one o skoro-pa-besmrtnosti i o sreći-što-nas-čeka-iza-ćoška. Ko će se još baviti svijetom, kad život vapi da se pobrinemo za njega, odnosno za nas same? Većina nas preboli ove zablude kao dječije bolesti, pa se posvetimo podizanju porodice, uzgoju blogova i kalemljenju ruža.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 30. Apr. 2007. u 7:45 |
Bloggernautika |
29 komentara
Nekoć davno sam primijetio da našem svijetu blogovi, u velikoj mjeri, dođu kao cyber-stanovi, a postovi kao povodi za dernek, pretekst vritualnog druženja. Mi blog manjim dijelom koristimo kao medij, a većim kao socijalnu matricu, mjesto gdje se, kao u kafani, okupljamo i razmijenjujemo gledišta, šale, uvrede, savjete, tračeve… Nema u toj našoj posebnosti ništa loše, možeš nas zbog toga prezirati ili nam zavidjeti na tome, ali mi se ni zbog koga ne namjeravamo mijenjati.
Zbog toga je pokretanje bosanskohercegovačke blog zajednice bila sjajna ideja, sprovedena u djelo u pravo vrijeme - u onom trenutku kada su ljudi sa bosanskohercegovačkog kulturnog prostora počeli da istražuju koncept bloga, flertujući sa idejom o pokretanju vlastitog kutka za piskaranje. Iako bi se, ovako malobrojni, uklopili u bilo koji od svjetskih ili regionalnih blog-servisa, mi smo u blogger.ba prepoznali svoje mjesto. Prije svega, mjesto koje će nam omogućiti da se na njemu družimo.
I mi smo se družili. Što u srdačnim, što u manje srdačnim okolnostima. Neko prisnije, neko malo hladnije i uzdržanije, ali se u moru napuštenih i propalih pokušaja iskristalizirala jedna veća grupa ljudi koja je ‘nosila’ blog. Kako sadržajem i kvalitetom pisanja, tako i svojom društvenom ulogom, ova grupa ljudi je dostigla kritičnu masu raje zbog koje je vrijedilo redovito navraćati na blogger.ba, baš kao u kakav zanimljiv kafić.
Ovaj osjećaj istinske zajednice, nažalost, nikada nije pretočen na ekran. Blogger.ba je, kao servis, iznevjerio svoje korisnike.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 27. Apr. 2007. u 7:43 |
Bloggernautika |
9 komentara
Neko je noćas u Bosni budan…
Na svijetu, zacijelo, ne postoji ni jedno društvo nalik Bosni i Hercegovini, društvo u kom je demokratski izabrana vlast tako temeljito, tako potpuno i hirurški precizno, odvojena od odgovornosti. Postoje, doduše, zemlje u kojima vlast ne snosi nikakvu odgovornost spram svoga stanovništva, ali takva je vlast totalitarna i despotska i ljudi u takvim zemljama nemaju mogućnost da svojim glasovima, s vremena na vrijeme, smijene one koji su na vlasti. Kada bi takvu mogućnost imali, kao što je imamo mi, vjerujem da bi je iskoristili.
Mi, međutim, vlast doživljavamo na jedan drugačiji način. Vlast je, po našem svjetonazoru, uvijek jaram, uvijek tuđa i izrabljivačka. Od vlasti može doći samo belaj i nesreća, nikad dobro i sreća. Vlast te tlači i otima ti i ono malo što uspiješ steći mukotrpnim radom, pa od nje valja sve kriti. Vlast radi za tuđi račun, a ti za svoj.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 25. Apr. 2007. u 7:35 |
Nesvrstano |
8 komentara
Politika je gadna i ljigava rabota. Zbog toga se njome bave dvije vrste ljudi: oni koji su joj prirodom slični i oni koji se njome baviti moraju. Kod nas se politikom, što iz prvog, a što iz drugog razloga, bave svi. Osim onih koji bi se njome trebali baviti, jer su za to plaćeni, a to su političari. Politika i političar su, u nas, dva nevezana pojma.
U odsustvu politike kojom se bave političari i u odsustvu političara koji bi se doista bavili politikom, kod nas se stvari odvijaju po inerciji. Prepuštene same sebi. Mi smo, nimalo metaforički, stari, socrealistički ćiro, koji se onomad, kašljucajući na banovićki ćumur, probijao uskotračnom prugom kroz bosanska brda, a danas se kotrlja niz blagu nizbrdicu gonjen inercijom, iako je ćumura već odavno nestalo.
Ni po jada da je samo ćumur posrijedi. No, mi ne znamo ni šta se krije iza okuke, ni koliko će nas držati ova nizbrdica, čak ni ima li pruge tamo ispred nas… ali se, svejedno, kotrljamo. Poneki nam je točak otpao, par vagona putnika je već poispadalo, sve škripi, klopara i cvili, a mi grabimo naprijed, ne zato što to želimo, već zato što nas vuku inercija i gravitacija, pa i da hoćemo, ne bismo mogli stati.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 23. Apr. 2007. u 7:18 |
Nesvrstano |
8 komentara
Iskrivljenih vratova, gledali smo u nebo, tmurno nijansama antimona i lignita, koje je već peti dan bez prestanka oplakivalo svoju izgubljenu, neprežaljenu, zimsku ljubav.
“Sjećaš li se kako si, nekad davno, znao reći da bi za mene i zvijezde skinuo s neba?” - prelomila je tišinu nadvoje, kao vruću pogaču, uvrćući oko kažiprsta buntovni uvojak koji se iskrao iz slapova njene kose i u spirali bježao niz čelo.
“Ja?!” - začudih se - “Hm, sjećanje me već odavno ne služi baš najbolje, ali ne vjerujem da je ikada sa ovih usana sišlo nešto tako izlizano.”
“Izlizano, baš kao i ‘volim te‘? - primijetila je zajedljivo, pa uzdahnula - “Ne, ne bi se tebi omaklo nešto takvo. E, pa šteta, jer baš bi mi sad nešto takvo dobro došlo.”
“Skidanje zvijezda s neba ili ‘volim te’?” - upitah, važan.
“Niti jedno. Uostalom, i jedno i drugo je van tvoga domašaja.” - spustila mi je - “Voljela bih da sada rukavom obrišem ove oblake od crne vune, pa da mi ti, na vedrom nebu, iscrtaš zvijezde.”
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 20. Apr. 2007. u 6:43 |
Nesvrstano |
7 komentara
Rane na duši nisu što i rane na tijelu - drugačije bole, drugačije krvare, drugačije, ako ikako, zarastaju. One uvijek do srži zatresu osjećanja i raskomadaju smisao, a tako se i liječe - smirivanjem rasplamtjelih emocija i pronalaženjem značenja. Zbog toga se ljudi, ranjeni u dušu, uvijek doimaju kao da, unezvjerenih pogleda, nešto traže. Oni to, doista, i čine, oni tragaju za smislom i značenjem.
Kada je rana dovoljno velika i kada seizmika njenog potresa zaljulja i našu dušu, ona postaje zajednička. Seoska, gradska, nacionalna, globalna. I onda i sela i gradovi, i narodi i čitav dunjaluk, znaju tragati za smislom u danima nakon neke goleme nesreće. Neko više, neko manje. Neko površnije, a neko upornije. Mi imamo svoje rane, što vlastite, što zajedničke, a nadu u pronalaženje smisla koji će nam objasniti zašto smo ih istrpili smo, čini mi se, davno napustili. Mi svoje rane uglavnom osjećamo.
Drugi ljudi se, opet, ježe biti robovima svojih osjećanja, i kao pojedinci, i kao narodi, pa oni, čim spoznaju šta ih je snašlo, da bi otupili oštricu boli, počinju grozničavo tragati za smislom. Već treći dan, moždanim vijugama napregnutim do pucanja, Amerika traga za odgovorom na pitanje - zašto?
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 18. Apr. 2007. u 7:06 |
Nesvrstano |
7 komentara
Svjestan sam da nemam baš previše izbora. Isto sam tako svjestan da, sa protokom vremena, mogućnosti izbora iščezavaju, baš onako kako se osipa krug ljudi oko mene. Jedno po jedno izlaze oklijevajućim korakom, unatraške, sa pozornice moga života, neko u suzama, neko sa psovkom na usnama, neko sa šapatom koji moli za oprost… ali izlaze, nestajući iza namreškane, crne, brokatne zavjese koja odijeljuje svijet od ove predstave koju nazivam svojim životom.
Svijet je stvaran, barem ja tako mislim. Moj život nije. Moj život je ušećereni cocktail obmana i laži, sa primjesom tinkture gorkog kajanja, ugodno ohlađen zdrobljenim, isitnjenim ledom cinizma i urešen floretima anisa i kukute. Opojan. Blag. Smrtonosan. Ali, tu ja već ne mogu ništa.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 16. Apr. 2007. u 5:54 |
Tersologija |
8 komentara
Zapisi na ovoj stranici su zaštićeni. Vidi:
