“Ehej… gdje si ti, rođak?” - ozarilo se lice sredovječnog muškarca, za mrvu odveć iskreno, dok se on, mahnuvši rukom, oprostio od pređašnjeg sugovornika, s kojim je, sve do tada, pričao stajavši na pločniku.
“Oprostite, zar se mi poznajemo?” - zbunio se stariji gospodin, koji je, korakom penzionera, lagano prelazio ulicu kod Katedrale.
“E, rođak… pa ti mene zaboravio.” - mangupski se nacerio muškarac, pa, pruživši ruku, dodao - “Koliko ti to imaš rodbine, kad si mene zaboravio?”
“Pa, nemam baš puno…” - snebivao se stari gospodin, neodlučno se rukovavši - “Ali se nikako ne sjećam…”
“Hajde, pogodi.” - začikao ga je grmalj u kožnoj jakni - “Pogodi koji sam. Koje mi, ono, rodbine imamo?”
Za moju majku se, dakle, oduvijek znalo da je ters. Ali, Bože sačuvaj da bi joj iko ikada to spočitao ili u lice rekao. Ili mom ocu. Ili mojoj tetki. Ili amidži. Oni, opet, za sebe tvrde da im niko ne smeta. Da svakoga vole, da su tolerantni, da su blagi, da su dobrice.
I jednostavno smatraju da stvari treba obavljati na određeni način. Tako i nikako drukčije. I samo tako je ispravno. Sve drugo je neprihvatljivo. Sve drugo ne valja ništa. I gdje je tu tersluk?
Ako ga i ima, oni ga ne vide. O njemu se šapuće po ćoškovima, krijući poglede i zaklanjajući rukom usta. Jer, kako ćeš tersu reći da je ters? Da je nešto što on smatra da nije? Zar se to ne kosi s osnovnim postulatima tersluka? Tersu ne smiješ reći da je ters jer se on neće tome obradovati, već će se na tebe obrušiti terslukom neslućenih razmjera. I odnijeće te ta oluja.
Rahmetli dedo Asim, o kojem sam već negdje pisala, bio je dobrica. Ali baš ona prava istinska, iskonska dobrica. Nisam ga upamtila, nažalost. Ili možda još preciznije, sjećam se samo nekih maglovitih sličica od kojih bi neka mogla nositi i njegov lik. Ili sam samo projicirala njegov lik sa starih fotografija u svoje sjećanje. Isto kao što sam pradjeda Franju u uniformi Austrougarske vojske, sa epoletama i sabljom ubacila u neka ’sjećanja’. Ili naše ćelije zaista pamte? Tako i ja ‘pamtim’ dedu Asima iz priča mog oca. Kad bi ga sa uzdahom spomenuo. Njega i njegovu suprugu koja mu je ‘krv pila’.
Dakle, dedo Asim bio je dobrica. I svi koji su ga znali, voljeli su ga. Dedo Asim je hodao Bosnom još u onaj vakat, prije osamdesetak godina, lumpovao, teferičio, bio voljen i volio. U tim svojim putešestvijama, negdje oko Gornjeg Vakufa, naišao je na djevojče koje je rano ostalo bez roditelja i koje je živjelo sa amidžom. Djevojče je, samo on zna kako, jer to nije bilo obično djevojče, ‘prevario’ i poveo sa sobom u Sarajevo. O svadbi se pričalo. O svadbi se pisalo. Povorka fijakera išla je od Marin Dvora do Čaršije. U prvom dedo i majka. U drugom svirači. Godine dvadeset i neke.
Spadoh s nogu obilazeći na sve strane… Možda ne znate, ali ono što je Djeda mraz djeci za Novu godinu, to sam ja, Alfie, ženama za osmi mart. I tako dok sam obišao sve njih… osam stotina žena i četu đaka u jednom danu (moram pitati Tersa koji je ženski rod od ‘đak’), razdijelio poklone, zagrljaje, poljupce i… ma dobro, provuklo mi se vrijeme, pa sam kući, to jest ovdje, stigao tek pred jutro.
Znam da sam zakasnio, ali vjerujem da je onaj glavonja ionako svima čestitao i u moje ime, pa se neću ponavljati. Ovom prilikom samo želim reći da sam zaključio da je borba za ženska prava jedna jako moćna stvar i da ja to stoposto podržavam. Podržavam, jer sam vam i sam feministkinja, u muškom obličju doduše, ali nećemo sada cjepidlačiti oko sitnica, jel’ tako? Podržavam i zbog toga što je nama vaša borba mnogo dala, iako nam je mnogo više uzela.Danas žensko više ne mora da bude ni živo, da bi rasturalo uz AC/DC i, pri tome, izgledalo famozno. U crnom, naravno:
Sa pravima, međutim, dolazi i snaga, dolazi moć. A što je moć veća, to je veća i prilika da se omakne neka glupost. Ja znam da su žene, po prirodi, nesklone glupostima, ali kada moć dosegne kozmičke razmjere, onda i… e, dobro je, ne moram sve crtati. Žene mogu sve, ali to ne znači i da moraju sve.To što žena može, ne znači i da joj pristoji. Nekim ženama, recimo, AC/DC�pristaje kao ribi biciklo:[DJEČIJA PAŽNJA!Ovaj video može u vašeg roditelja, inače okorjelog rockera, prouzročiti teške psihofizičke smetnje sa dugotrajnim posljedicama. Imajte hladnu krpu i lavor pri ruci]
Stoga vas ja, vaš Alfie, molim, kumim… preklinjem - imajte obzira. Eto vam sva prava. Evo vam i moja prava, meni ne trebaju. Samo nam ostavite bar trun dostojanstva i samopoštovanja, da se možemo pogledati u oči u ogledalu. Ostavite nam, eto, da budemo makar pape, mujezini, eunusi u haremima… i ostavite nam ovo malo muzike.Hvala, najljepše moje! Želim vam more sreće i sto godina tersoće.
Zbog testosteronom potpirenog samopouzdanja, malo će koje muško to otvoreno priznati, ali ja doista više ne znam šta osmi mart danas predstavlja i kako se odnositi prema njemu. Vjerovatno je, poput Rohrschach-ove mrlje, kroz sve ove decenije različitim ljudima predstavljao različite stvari, pa ga je nemoguće sagledati u onome što on stvarno jeste, već samo onako kako ga doživiš i šta od njega napraviš.
Igrom sudbine, onako kako to ne bi mogla zapetljati ni najćudljivija zanovijetalica, međunarodni je Dan žena prolunjao svim meridijanima i svim državnim uređenjima, ali, poput cvijeća u vazi koje ga nemušto simbolizira, nigdje nije pustio trajna korijena. Svakog ga proljeća, čini mi se, beru iznova i boje različitim bojama, onako kako se te godine cvijećem prošara obližnji proplanak.
Tamo gdje je rođen, u Sjedinjenim državama, za njega više niko ni ne zna, ili ga se rijetko ko sjeća, baš kao što se jedva ko sjeća i socijalizma. Niti se ko sjeća stotinu i četrdest šest švelja izgorjelih u vatri kapitalističke pohlepe, vatri koja će kasnije rasplamsati jedan posve drugi niz događaja. U staroj dami Europi, koja je, činom obilježavanja ovog dana, počela uvoziti tradiciju iz Novog svijeta, osmi je mart u početku poslužio izvornoj namjeni, onda kada je doveo do okupljanja žena koje su tražile svoja prava.
Mnogo prije negoli će izmisliti vatru, i točak, i… toplu vodu, čovjek je izmislio političke podjele. Mada, ako ćemo pravo, mislim da su politiku zapravo izmislile prve životinje koje su živjele u zajednicama i čoporima. Baš kao što su izmislile i ono što će čovjek docnije rafinirati i dovesti do savršenog besmisla, pa to nazvati ratom.
Sastavljene od pojedinačnih živih bića, zajednice predstavljaju socijalna bića, a cilj im je, kao i svim bićima - opstanak. U okrutnom i divljem svijetu, opstanak je neravnopravna lutrija i od svih zajednica, kako životinjskih, tako i ljudskih, išče da bacanjem sudbinskog novčića odaberu svoju turu ili jaziju. Tura je održavanje i njegovanje postojećeg, jazija je promjena i traganje za novim, uključujući i preraspodjelu postojeće hijerarhije.
U skučenim su se i prenapučenim pećinama Jave, zacijelo, onomad stiskali pitekantropi, groktanjem raspravljajući šta im je bolje - ostati u pećini, iako je neudobna i okolica joj oskudijeva lovinom, ali barem ostati na sigurnom i provjerenom, ili se odvažiti, pa odlutati daleko kroz džunglu, i tako možda pronaći prostranije i gostoljubivije pećine sa obilatim lovištima, ali rizikovati da postaneš plijenom sabljastih tigrova. Dalje »
Cenzura medija predstavlja barijeru naporima da se realnost prikaže onakvom kakva jeste. Dekadentna. Vulgarnost u umjetničkom izrazu nezamjenjiv je instrument preslikavanja stvarnosti. Kako umjetnosti dati mogućnost da se svijet u njoj ogleda ako joj uskratimo slobodu stvaranja kritičkog odraza?
Ko su ti ljudi koji se usuđuju da odrede parametre po kojima se utvrđuje granica vulgarnosti? Oni način rješavanja problema vide u bijegu od njega. Oni bježe od perverznih čudovišta iz svojih snova i misli i pribjegavaju rješavanju problema perverzije i morbidnosti društva. A način da ih riješe je opet bijeg.
Ignoriranje. Kako? Tako što će pokušati da razbiju ogledalo ogledala. Zabraniti umjetnosti pristup medijima. I medijima zabraniti pristup umjetnost. I tako u nedogled.
A zar nije jednostavnije pobijediti vlastite demone? Ili se, još jednostavnije, pomiriti sa njima?
-pismo podrške upućeno čovjeku sa čarapom na glavi i Letu 3-
Rođeni smo da bi nam se sudilo. Život provodimo strahujući od osude, kopnimo zazirući od presude. A čudna čeljad, kakvi već jesmo, umiremo od čežnje da sudimo drugima, iako nam to nije dato. Zato i venemo i izgaramo. Neko od čežnje da sudi, neko od satirućeg ognja osude.
Evo ti, stoga, ova knjiga da o njoj sudiš. Ona je onakva kakvom je vidiš, zato je ne zagledaj i ne otvaraj. Ona nema ništa osim korica. Između mene, koji stojim na početku, i tebe, koji je zatvaraš, ne stoji ništa doli praznina. Ne traži, zato, nešto što nećeš naći, ne poseži za onim što ne postoji.
Ne troši zalud truda i ne traći vremena. O ovoj knjizi sudi samo po njenim koricama, baš onako kako to insan oduvijek želješe činiti.
“Ehej… gdje si ti, rođak?” - ozarilo se lice sredovječnog muškarca, za mrvu odveć iskreno, dok se on, mahnuvši rukom, oprostio od pređašnjeg sugovornika, s kojim je, sve do tada, pričao stajavši na pločniku.
Za moju majku se, dakle, oduvijek znalo da je ters. Ali, Bože sačuvaj da bi joj iko ikada to spočitao ili u lice rekao. Ili mom ocu. Ili mojoj tetki. Ili amidži. Oni, opet, za sebe tvrde da im niko ne smeta. Da svakoga vole, da su tolerantni, da su blagi, da su dobrice.
Rahmetli dedo Asim, o kojem sam već negdje 
Mnogo prije negoli će izmisliti vatru, i točak, i… toplu vodu, čovjek je izmislio političke podjele. Mada, ako ćemo pravo, mislim da su politiku zapravo izmislile prve životinje koje su živjele u zajednicama i čoporima. Baš kao što su izmislile i ono što će čovjek docnije rafinirati i dovesti do savršenog besmisla, pa to nazvati ratom.
