Umijeće tersanja

Odustajanje od sebe

Kao brodovlje što ga moreplovci, izgubljeni na pučini, upravljaju ka nejasnim obrisima kopna što se naslućuje na obzoru, tako i mi svoje živote, od djetinjstva, usmjeravamo prema varljivim predstavama o tome što bismo, jednoga dana, željeli biti. Ne moraju te naše želje, naši ideali spram vlastitog ja biti jasni poput slike u dobro izoštrenom okularu, niti moraju biti golemi, da bi, jednom, postali veći od života i prelili se u historiju.

Nije potrebno snivati o nepoznatim, dalekim predjelima, tajnama svemira, i velikim otkrićima da bi dijete sebe, tako lako i tako prosto, zamislilo u budućnosti. Mnogima je, dapače, želja da postanu vatrogasac ili učiteljica najljepša uloga koju si mogu poželjeti u svijetu odraslih, svijetu kojem se raduju i od kojeg strijepe. Neki od nas od svoje treće, pete ili desete godine tačno znaju šta žele postati kada odrastu, ali za većinu nas, ta slika ostaje lelujava i neuhvatljiva.

No, ako već i ne znamo šta želimo biti, mi itekako predosjećamo kakvi želimo biti. A tu se, bez obzira na šarolikost naših djetinjih želja, zapanjujuće malo razlikujemo među sobom. Svi, naime, želimo biti sretni. Želimo biti poštovani od drugih i od sebe. Želimo, napose, biti plemeniti, na neki način pošteni, pravedni i dosljedni u onome što jesmo i što radimo.

Začudo, čak i kada se zapisi naših želja promijene, rukopis, bez iznimke, ostaje isti. Neminovnošću odrastanja i nemilosrđem života, mi ćemo obrisati ono astronaut, nobelovac, muzička zvijezda ili velika pjesnikinja koje smo, krišom, prislanjali uz naša imena i zamijeniti ih nečijim skromnijim - kontrolor letenja, petrohemičar, novinarka… ali će, pri tome, naša predstava o ostvarenju vlastite sreće ostati neizmijenjena. Štoviše, ako se zadesi da nas život baci na dno ili prebaci sa one strane zakona, mi ćemo se i kao dileri, kriminalci ili prostitutke i dalje trsiti da sačuvamo predstavu o sebi kao plemenitim ljudima, koji zavrijeđuju poštovanje i pravo na vlastitu sreću. Otuda i naizgled paradoksalno ustrajavanje mafijaša na svojim kodeksima i na izvitoperenom poimanju časti.

S vremenom, naše želje bivaju ispisane i izbrisane toliko puta da nam, naposlijetku, i rukopis zadrhti. Ili ostanemo bez želja koje bismo mogli zamisliti i riječi kojima bismo ih iskazali. Pa nam se učini da, zbog toga što nećemo uspjeti dosegnuti snove, nećemo uspjeti ostvariti ni sreću koja nam se, od malena, smiješila u tim snovima. Pokušao si, nisi uspio, i sreća ti je izmakla za sva vremena. Sad ti valja živjeti životom četvrtoplasiranog, onoga koji nije dočekao da se popne do podija, pa mu još samo preostaje da traga za nekom drugom, utješnom nagradom.

No, verzija u kojoj osvaneš na pobjedničkom postolju, ostvarujući sve želje što si ih zamislio uz padalice u davnoj ljetnoj noći, zna biti daleko okrutnija. U njoj se zatekneš na vrhu, okružen onim što si usnio i zbunjen se češkaš po glavi, shvaćajući da sreća i osjećaj plemenitosti i ispunjenja i dalje ostaju nedostižni, daleki poput varljivih zvijezda namiguša. Dok oni koji su nisu ostvarili snove dobiju barem zvečku koja će im uvijek, po želji, otkucavati “a samo je još malo trebalo”, oni koji su uspjeli svejedno dobiju samo šipak.

Onoga što potom uslijedi, mi u potpunosti ne budemo svjesni. A i bolje je što je tako, jer je posrijedi jedan veoma buran proces. Ono što osjećamo i što smo u stanju prepoznati mi opisujemo tek kao posvemašnje razočarenje. Zgadi nam se život i svijet i mi ovakvi kakvi smo u njemu, pa se strašno naljutimo. Razbjesnimo, na koga god stignemo. Neko se naljuti na svijet i prezre ga, neko se posvadi sa Bogom, neko zamrzi okolnosti koje su svemu krive, neko se rasrdi na samoga sebe, neko na one koji su ga donijeli na ovaj svijet…

Iz bijesa i očaja, neki od nas se demonstrativno odreknu glupavih iluzija o sreći, pa iz inata prigrle sebe u stanju u kakvom se nađu u tom trenutku, i potom ostatak života provedu kao mizerna čangrizala, ljudi koji pravo na sreću ne priznaju ni sebi ni drugima. Drugi preispitaju i preračunaju svoje prvobitne želje, pa se preusmjere na ostvarivanje samo jedne od njih: neko se baci na traganje o sreći, podliježući hedonizmu i kratkim materijalnim i čulnim zadovoljstivma koja će pothraniti iluziju; neko se odluči za poštovanje, čineći sve da za sebe, što zasluženo, što nezasluženo, priskrbi i zadrži poštovanje ostalih, a neko se posveti plemenitosti, dajući se nesebično drugima i trudeći se da ovom odlikom, možda, stekne poštovanje i sreću.

Naposlijetku, postoje i oni koji se odluče na izgradnju fasade i održavanje iluzije u životu po svaku cijenu, zaludno se nadajući da će se ona, jednom, ipak pretočiti u stvarnost. Takvi ljudi zaključe da je, ako ništa, važno izgledati sretno i ponašati se sretno, ostaviti utisak sreće na druge, pa da će onda ptičica sreće možda dolepršati i ugnijezditi se u svom, za nju izgrađenom, domu, iako se ne desi ništa drugo osim što raskorak između njihova Schein und Sein postaje sve veći i sve čudovišniji…

Sve ove skice predstavljaju naše priče, moju i tvoju sličicu u kolažu odustajanja od sebe, procesu koji je ljudski jednako koliko i naša sposobnost uspravnog hoda i oponiranja palčevima. Odricanje od dijela sebe je cijena koju plaćamo za pristupnicu u svijet odraslih i ožiljak od čežnje što ga sa sobom nosimo do kraja života.

Zbog toga mi tako rado gledamo svoje slike iz djetinjstva ili fotografije dragih nam osoba iz razdoblja kada su bili mali. Jer, samo na njima vidimo ono bez čega smo, u međuvremenu, ostali. Jeste, bili smo tada i mili i lijepi i bezbrižni i veseli, i iskrilo nam je u očima obećanje da ćemo mijenjati svijet, ali smo, ujedno, samo tada nosili u sebi zametak sreće, poštovanja i plemenitosti, stvari kojih ćemo docnije postati svjesni i, poželjevši ih za sebe, izgubiti ih.

Ali tada, na toj slici (a svako od nas ima barem po jednu takvu sliku), u tom trenutku, bili smo sretni, bili smo poštovani, bili smo plemeniti. Bili smo poptuni.

Objavio/la: MoodSwingeR, 30. Mar. 2007. u 15:33 | Introskopija | 6 komentara |