Odustajanje od sebe
Kao brodovlje što ga moreplovci, izgubljeni na pučini, upravljaju ka nejasnim obrisima kopna što se naslućuje na obzoru, tako i mi svoje živote, od djetinjstva, usmjeravamo prema varljivim predstavama o tome što bismo, jednoga dana, željeli biti. Ne moraju te naše želje, naši ideali spram vlastitog ja biti jasni poput slike u dobro izoštrenom okularu, niti moraju biti golemi, da bi, jednom, postali veći od života i prelili se u historiju.
Nije potrebno snivati o nepoznatim, dalekim predjelima, tajnama svemira, i velikim otkrićima da bi dijete sebe, tako lako i tako prosto, zamislilo u budućnosti. Mnogima je, dapače, želja da postanu vatrogasac ili učiteljica najljepša uloga koju si mogu poželjeti u svijetu odraslih, svijetu kojem se raduju i od kojeg strijepe. Neki od nas od svoje treće, pete ili desete godine tačno znaju šta žele postati kada odrastu, ali za većinu nas, ta slika ostaje lelujava i neuhvatljiva.
No, ako već i ne znamo šta želimo biti, mi itekako predosjećamo kakvi želimo biti. A tu se, bez obzira na šarolikost naših djetinjih želja, zapanjujuće malo razlikujemo među sobom. Svi, naime, želimo biti sretni. Želimo biti poštovani od drugih i od sebe. Želimo, napose, biti plemeniti, na neki način pošteni, pravedni i dosljedni u onome što jesmo i što radimo.
