Umijeće tersanja

Escher loop (Necromancer - II)

Oči koje ne vide stisnule su vjeđe, zagledane u prazninu, u polumrak predvečerja koji je ispunjavalo nešto, očinjem vidu nesagledivo.

“Šta traže i šta žele mrtvi?” - ponovila je mehanički, pogledom i pažnjom prikovana za zid pokraj moje glave.

Odšutio sam, shvativši, u pola pokreta, da ionako neće vidjeti moj potvrdan klimoglav.

“Zar misliš da mrtvi imaju ikakvih želja?” - upravila je oči prema meni.

“Ne znam.” - razmišljao sam naglas - “Ali ako te već pohode, valjda to čine zbog nečega.”

“U pravu si.” - potvrdila je - “Dolaze zbog nečega. Dolaze u potrazi za odgovorima.”

“Odgovorima?” - skupio sam obrve - “Odgovorima… na koje pitanje?”

“Na koje pitanje… to ne znaju ni oni sami.” - izgovorila je, jedva primjetno sliježući ramenima.

“Ne razumijem…”

“Naravno da ne razumiješ.” - prihvatila je, bez prijekora u glasu - “To niko ne razumije. Ni ja. Oni, naime, nisu kao mi.”

Bez riječi, prinio sam čašu usnama i srknuo gutljaj tamne gorčine, očekujući nastavak.

“Oni su tek sjene negdašnjeg obličja, bez straha i želja, bez strasti i požuda. Ne bih mogla reći da su prazni, ali… osjetim često da su to tek obrisi onoga što je nekada postojalo, što je ispunjavalo njihova tijela. Čak pomislim da nisu posrijedi prave duše, nego tek njihovi djelići, odjeci njihovih misli, krikova i vapaja, a da su stvarne duše negdje drugdje… valjda tamo gdje trebaju biti.”

“Nešto kao hologramske poruke iz svijeta mrtvih?” - upleo sam se.

“Hologramske? Tipično muški.” - nasmijala se - “Vi, muškarci, ste u stanju i ljubav upropastiti svojim djetinjastim, tobože tehničkim, tumačenjima, pa kako ne bi i ovo? Ali… recimo da si u pravu.”

“Pa šta kazuju te poruke… ili te duše?” - upitah, napola smeten.

“Kako koja.” - zamislila se - “Obraćaju mi se sa najrazličitijim riječima, na svakojakim jezicima… ili šute, nemušto gledajući u mene, ne znajući zbog čega su tu. Jedino znam da nisu tu zbog sebe.”

“Nego?”

“Zbog nas. Zbog živih koje su ostavili za sobom. Zbog nedovršenih stvari, nerazriješenih svađa, neproživljenih ljubavi, prešućenih opraštanja, nepriznatih osjećanja… svega onoga što bi uradili, riješili, dovršili, da su imali samo još jedan dan, jedan sat, jedan tren više. Sve što imaju reći, upućeno je nama, zbog nas. Nekad su posrijedi naoko krupne stvari, nekad sitnice, ali njima su jednako važne. Najvažnije. Moja komšinica mi se, tako, ukazala, ni tri minute nakon što joj je teški kamion smrskao karlicu i istjerao crijeva na asfalt, da mi kaže da će joj pokipiti mlijeko i da sad nema ko dovesti djecu iz obdaništa. Znala je gdje će me naći i znala je, kao i svi ovdje, da ću je, možda, čuti. I nije se prevarila. Ostali? Oni tek slučajem dobauljaju do mene, pa, kad progovore, govore nekim nepoznatim jezicima i dijalektima koje ja ne umijem protumačiti. Hej, govoriš li ruski?”

“Ruski?” - prenuh se - “Ne. Mislim da ne.”

“Šteta.” - odmahnula je glavom - “Često me pohodi neka ruska gospođa koja, melahnoličnim glasom, strpljivo objašnjava nešto što ne razumijem. Ili me nešto pita, pa će njeno pitanje, nažalost, ostati neodgovoreno.”

“Nažalost.” - ponovio sam, suosjećajući sa nepoznatom dušom - “A kako onda oni nađu put do tebe?”

“Ne bih znala reći.” - otirala je usne jednu o drugu u svome razmišljanju - “Znaš, oni, za mirnih dana plutaju prostorom, lelujaju poput algi i morskih trava u podmorju, a onda ih urlik vjetra raspuše na sve strane i oni iščeznu, a na njihovom se mjestu pojave neki drugi.”

“Znači… vrijeme što ga oni provedu kraj tebe je prilično kratko?” - prebirao sam po mislima - “I ako ih vjetar odnese, prilika da pronađu svoje žive je izgubljena?”

“Tako nekako.” - oglasila se.

“U tom slučaju…” - nastavio sam sa razmišljanjem, a osmijeh me je odao prije nego što sam dovršio - “Ti bi se trebala baviti prizivanjem živih, a ne prizivanjem mrtvih. Mrtvi ti, ionako, sami dođu.”

“U pravu si.” - rekla je jednostavno - “To i radim.”

“Ali… ali, kako?” - začudio sam se - “Ne vidim baš redove ljudi pred tvojom kućom, niti mogu zamijetiti da nekako tragaš za živima i pozivaš ih k sebi.”

“Ne brini.” - nasmiješila se - “Jednu sam stvar naučila blagoslovljena ovim prokletstvom. Dvije, zapravo. Prva je ta da mi je život uvijek zaključen. Isuviše dobro znam da mi svaki novi dan može biti i posljednji, a glupo bi bilo da se i ja vraćam ovamo, tražeći nekoga sličnog sebi, da bih razdijelila svoja oproštajna slova. Time bih se doista obrukala, zar ne? Druga je stvar ta da su mrtvi već izrekli ili učinili to što misle da su propustili reći ili učiniti, i da su živi, po prilici, to već vidjeli i čuli. No, te tako važne stvari su izrečene ili učinjene uzgredno, nemarno ili usput, pa se mrtvi uvijek brinu da ih živi nisu čuli ili da nisu shvatili. A živi se, opet, pitaju, zašto se od svih silnih stvari najbolje prisjećaju nekih sitnica, nevažnih detalja, koje, zacijelo, nemaju nikakve važnosti, a to su upravo te stvari koje im mrtvi tako žarko, kroza me žele kazati. Sestra se moje komšinice, tako, svo vrijeme pitala zašto je, kad su joj rekli za sestrinu smrt, prvo ušla u njenu kuću i skinula mlijeko sa vatre, a potom otišla po sestrinu djecu u obdanište.”

“Rekla si joj?” - progovorila je radoznalost.

“Da. Njoj sam rekla, jer inače nikad ne bi sama shvatila i ostatak života bi provela pitajući se zašto je učinila baš to i prebacivajući si što nije učinila nešto smislenije. Nekim ljudima moraš reći, jer ne znaju, ili im ponoviti, onda kada se ne prisjećaju onoga što im je rečeno. Takve ljude pozivam sebi.”

“Stvarno?” - bio sam začuđen - “Ali kako?”

“Imam svoje načine.” - zagonetno se nasmiješila i ustala sa stolice - “Ali, tvoja te radoznalost neće tamo odvesti. Vrijeme je da pođeš.”

Pružila je ruku prema meni i ja sam je prihvatio. Dlanovi su joj bili mekani, izdašni i suhi, a moji nervozni i vlažni. Prišla mi je sasvim blizu i pogledom potražila moje oči. Proučavala je moje lice očima koje ne vide, a ja sam, svejedno, osjećao nelagodu gledajući u njena dva draga kamena, zarobljena u mraku. Podigla je ruku prema meni i vrhovima prstiju, savršeno precizno, prešla preko moga neobrijanog lica, a potom me nježno, ovlaš, par puta pomilovala po lijevom obrazu, baš kao što je onomad… stresao sam se od jeze i uzmaknuo.

“Sad idi… radoznali.” - rekla je gotovo šapatom, obujmivši dlanovima moju ruku i odgurnuvši me nakon kratkog, gotovo brižnog, stiska.

“Mislim da mi je itekako vrijeme.” - složio sam se, iskoračujući preko praga koji je opet zaškripao, i još uvijek ne shvaćajući zašto sam, uopće, navraćao ovamo.

“I ne zaboravi…” - pridodala je, zatvarajući vrata za mnom - “Rekla je da se čuvaš.”

Lokot je zakračunao bravu baš kada sam se namjerio okrenuti, zaključavši tako i naš razgovor. Iskoračio sam u svijetlu ekvatorijalnu noć, dok je blagi povjetarac udarao vrele šamare po mojim zažarenim obrazima.

Objavio/la: MoodSwingeR, 28. Mar. 2007. u 5:08 | Nesvrstano | 4 komentara |