Necromancer
Rekli su mi za nju da umije razgovarati sa mrtvima. Da joj se duše nesretnih roje pod prozorima čekajući strpljivo svoj tren tišine da bi joj ispovjedile jade i nevolje… i sve tajne što su ih namjeravale ponijeti sa sobom u grob, u čemu su, eto, i uspjele. Na to bi pridodali, ispod glasa, kao i uvijek kada bi pričali o njoj, da joj je duša crna onoliko koliko joj je koža bijela i da može, urokljivim okom, očas prokleti onoga ko joj omrzne. Ili ko joj jako omili, svejedno.
Ne idi njoj bez golema belaja i prijeke potrebe, dovršavali bi povjerljivo svoje savjete i potezali, potom, još jedan gutljaj ruma iz široke čaše sa debelim dnom. Ili bi udarali niz sokak, prema luci, nabirući žurnim koracima metre između sebe i njenog kućerka, uokvirenog tugaljivim, treperavim snopom usamljene ulične svjetiljke. A mene ne tjerahu ni belaj, ni potreba, ni neuslišena želja, već neutaživa žeđ moje radoznalosti. Opaka boljka, ta radoznalost. Kažu neizlječiva, a često i smrtonosna.
“Stranče!” - doprlo je odnekud iz crnila iza vrata, a da nisam pošteno ni zakoračio na dotrajali drveni stepenik ispod njezinog praga. Zastao sam u iskoraku, lebdeći stopalom iznad napukle bukove daske, zamišljajući kako me neka nevidljva sila priječi da ga spustim na nju.
“Eh?” - oglasio sam se oprezno.
“Uđi.” - pozvalo me.
Kročio sam preko stepenika i praga. Prvi je kratko zacvilio, drugi tegobno zaškripao, a ja sam se obreo u omanjoj prostoriji ispunjenoj sumrakom, mirisom hibiskusa i dotrajalog motornog ulja.
“Kako…?” - upitao sam, čekajući da mi se oči priviknu na mrak i tražeći u njemu svoju sugovornicu.
“Kako sam znala da si stranac?” - uskočila je - “Lijepo. Po koraku. Svi moji koračaju istim poznatim topotom i uvijek me prozovu kad su pred vratima. Oni koji misle da im mogu pomoći uvijek prilaze bojažljivo i s oklijevanjem. Ostali nam ne navraćaju. Samo je bat koraka stranca tako blaženo nesvjestan u kakvu kuću ulazi, pa niti zastaje, niti se najavljuje.”
Pokazao sam rukom prema drvenoj stolici koju sam uspio nazrijeti u polumraku, baš kada je prema njoj ruku ispružila i ona. Sjeo sam.
“Šta te dovodi k meni?” - upitala je promuklim glasom, otjeravši rukom muhu sa lijevog uha.
“Radoznalost. Uglavnom.” - odgovorio sam, iskreno.
“Radoznalost ubija. Uglavnom.” - primijetila je, prikladno.
“Znam. Mislim da sam na takvo nešto spreman.” - primijetio sam nehajno - “U kom slučaju susret s tobom neće biti toliko strašan. Osim ukoliko me ti ne namjeravaš…”
“Daj, molim te.” - prekinula me prije negoli dovrših rečenicu - “Ja to ne radim, bez obzira na to šta si čuo o meni. Mrtvih mi je, ionako, preko glave. A znam da si zbog njih došao, zar ne?”
Šutke, klimnuo sam glavom.
“Nego, da vidim šta ćemo.” - nastavila je - “Reci mi zbog čega si, zapravo, ovdje? Ako mi se tvoj razlog svidi, možda i zadovoljim tvoju radoznalost. Ako ne, morat ćeš otići. Smjesta.”
Smjesta na ovim prostorima nikada nije značilo sad odmah, nego tek u dogledno vrijeme. U mjestu u kom velike kazaljke na satovima nisu imale nikakav značaj, nije vrijedilo žuriti sa odgovorima na važne zagonetke, hitnjom se čovjek mogao samo još više zapetljati. Prebacio sam nogu preko noge i očima ugođenim za mrak se zagledao u nju.
Bila je mlada, mnogo mlađa nego sam mogao i pretpostaviti. Blijeda koža je samo isticala punoću njenih negroidnih usana i visinu njenih jagodica, dok joj je gusta, uredno ispletena kosa poput marame obavijala glavu, spuštajući se niz vrat slapovima bezbrojnih sitnih pletenica. Najljepše na njoj, ipak, bijahu njene oči. Tirkizne, poput mora u kojem se kupala kao djevojčica. Prozračne, poput oblačka na tropskom obzoru. Slijepe, poput ljubavi.
Nije ni čudo da toliko zaziru od nje, pomislih. Toliko je drugačija od svih svojih i ne znam da li joj, zbog toga, sljepilo predstavlja prokletstvo ili blagoslov.
“Hoćeš nešto popiti?” - prenula me iz mojih razmišljanja, pokazavši na bokal na stolu ispunjen tamnom tečnošću - “Mauby?”
“Možda, ako nije isuviše gust.” - odgovorio sam, a ona je pokazala na bokal sa vodom, na susjednom stoliću.
Prihvatio sam se čaše i bokala, pa sam oprezno stao miješati tečnosti, trudeći se da pitkošću one prozračne razblažim gorčinu smeđe.
“Ako sam dobro razumio…” - iskoristio sam trenutak dok su lupkala stakla, a tečnosti žuborile, prožimajući jedna drugu u mojoj čaši - “Oni dolaze tebi… tek tako?”
“Da.” - odgovorila je.
“A živi, saznavši za to, dolaze u nadi da ćeš im pomoći da stupe u kontakt sa svojim mrtvima?” - nastavio sam.
“Tačno.” - potvrdila je.
“Mogu zamisliti kako je to dirljivo i naporno…” - zamislio sam se - “Kada ljudi dolaze prožeti čežnjom i obuzeti željom da dobiju samo riječ od svojih najdražih.”
“Ima dana kada mi slome srce.” - uzdahnula je - “Ima dana kada mi ga slome i po nekoliko puta.”
“Nemilosrdni u svojoj patnji, bahati u svojoj tuzi.” - primijetio sam - “Baš takvi smo mi ljudi… bar kada smo živi.”
“Ali, to nije ono zbog čega si ti došao.” - upravila je oči ka meni, napola upitno, napola prijekorno - “Ti nisi došao zato što želiš pričati sa nekim svojim, je li tako?”
“U pravu si, ne želim.” - bolna mi je grimasa poput sjene prošla licem - “Znam zbog čega ti dolaze i šta od tebe tražimo mi živi. Ja ne namjeravam biti još jedan od takvih.”
“Nego?” - upitala je.
“Nego želim znati žbog čega ti dolaze i šta od tebe traže te silne mrtve duše?”
- nastavit će se -
ne moš vako, nema toga, nema ostavljanja napolaaaa :o(
Comment by nesvjesna | 26/03/2007.
e, vidiš…to bih je i ja pitala )
Comment by Hell | 26/03/2007.
“Samo je bat koraka stranca tako blaženo nesvjestan u kakvu kuću ulazi, pa niti zastaje, niti se najavljuje.”
nasla sam jos “bisera”!, lijeno mi kopirati. )) jedva cekam nastavak! )
Comment by verdica | 26/03/2007.
Traze nase sjecanje,oprost,neizrecenu rijec ljubavi,jos jednom dlanom,po kosi…?Bar ja mislim da ce mi te stvari,jednom,kad me ne bude,nedostajati:)
Comment by Amra La Fonten | 27/03/2007.
procitao sam ovo. posebno sam obratio paznju na onaj dio o punoci usana… i posjetio je.
-znam. gledas moje sise i usput bi i da ti popusim.- rekla je.
-tersov opis je bio fenomenalan. ali se zadrzao na usnama, kosi i ocima. bio sam siguran da je stosta precutao…-
”Slijepa, poput ljubavi.” I lijepa, dodao bih.
Comment by Tuzlowski | 27/03/2007.