Necromancer
Rekli su mi za nju da umije razgovarati sa mrtvima. Da joj se duše nesretnih roje pod prozorima čekajući strpljivo svoj tren tišine da bi joj ispovjedile jade i nevolje… i sve tajne što su ih namjeravale ponijeti sa sobom u grob, u čemu su, eto, i uspjele. Na to bi pridodali, ispod glasa, kao i uvijek kada bi pričali o njoj, da joj je duša crna onoliko koliko joj je koža bijela i da može, urokljivim okom, očas prokleti onoga ko joj omrzne. Ili ko joj jako omili, svejedno.
Ne idi njoj bez golema belaja i prijeke potrebe, dovršavali bi povjerljivo svoje savjete i potezali, potom, još jedan gutljaj ruma iz široke čaše sa debelim dnom. Ili bi udarali niz sokak, prema luci, nabirući žurnim koracima metre između sebe i njenog kućerka, uokvirenog tugaljivim, treperavim snopom usamljene ulične svjetiljke. A mene ne tjerahu ni belaj, ni potreba, ni neuslišena želja, već neutaživa žeđ moje radoznalosti. Opaka boljka, ta radoznalost. Kažu neizlječiva, a često i smrtonosna.
