Umijeće tersanja

Ja se spremam na put kući, u tuđinu

Javio mi se veoma drag i blizak rod da dolazi na ljeto u Sarajevo. Ovaj put njihova posjeta je već ozbiljna stvar. Od 1991. pa do 2007. godine ima evo nekih 16 godina, što je dovoljno prosječnom američkom djetetu da polaže vozački ispit, i predstavlja malu punoljetnost. U tih šesnaest godina moj rod je došao u Sarajevo samo 3 puta, i to nikada na više od 9 dana, ili dva spojena vikenda. Valjda je takav posao, takva je trka za novcem, i takva su stroga i rigidna zapadnjačka pravila igre da se više i ne može priuštiti.

“Kako to misliš… dolazite?”

“ Dolazimo! Dolazimo na tri hefte. Ići ćemo i na more, jedva čekam da se mala okupa na plaži gdje sam ja proplivao!“

Skidam sa sebe aparaturu potrebnu za “skype-iranje” i već se bacam u razmišljanje. Na redu je porodični sastanak. Vandredni. Sa notesima, zapisnicima i čime već sve ne. Gledam oko stola u nas troje, u dva umorna, stara, ali veoma radosna lica. Pretpostavljam da moje lice odražava zabrinutost, napetost i zvjerske oči osobe koja mora u naredna tri mjeseca da koordinira ovu kompletnu posjetu predsjednika našem Tešnju.

Dakle, kada vam dolazi bilo kakva rodbina izvana, a kamoli ovi najbliži i najmiliji, na redu je sijaset stvari. Recimo krečenje. Da nije grijaćih tijela koja čade bijele zidove mog stana, ja bih krečila samo kada rodbina treba da dođe. Prošli put smo nabavili i dva kauča na rasklapanje da ih imamo gdje smjestiti. Zašto dva? Pa da se djeca ne gužvaju na jednom! Ove godine nam predstoje sitni radovi. Kuća na moru mora da bude popločana. Kuhinja i kupatilo komplet renovirani. Treba popločati i onaj puteljak iza kuće, kuda ja evo 7 godina kročim po blatu i zemlji u japankama, i što radi lijenosti mi nije padalo na pamet da zovem majstora radi 3 kvadrata pločica.

Odnekud se vadi stara posteljina. Pardon, nova, ali koja se koristi u specijalnim prilikama. Ma znate, iz neke sehare, što je treba mjesecima vjetriti, prije nego se opere i uštirka? Red je kupiti i paperjaste jastuke, da djeca ne spavaju na tvrdom. Kupatilo treba izribati, od fuga na podu do plafona, a potom napuniti mirisnim stvarima kao da se u tom kupatilu kupaju barem tri žene nekakvog šeika, čiji je jedini posao u životu da mirišu.

Potom slijedi planiranje posjeta i koordinacija. Prvo ćemo kod tetke, pa ćemo onda do one babe koju godinama nismo vidjeli. A mogli bi vala i do onog odmetnutog daidže što živi tamo negdje u unutrašnjosti… A šta ćemo za auto? Nema teorije da u ovaj auto smjestimo i njih dvoje, i auto za bebu, i nas troje. Kako ćemo sa aerodroma? A kako sa mora?

Punjenje frižidera je opet posebna stavka. Za potrebe rodbine se kupuju stvari koje nikome normalnom ne bi pale na pamet. Sedam vrsta sira, cerealije (tako se tamo u Americi doručkuje, pa možda djeca požele), Coca-Cola u konzervi (isto kao kod njih u frižideru), pet vrsta kifli (dobro, tu je već stvar štićenja obraza domaćina i domovine). Da ne spominjem aparat za kafu-filterušu koji je maksuz kupljen uz riječi pa to nam treba, možda su djeca navikla na onu svoju kafu…

I šta se desi kada dođu? Na sve to što mjesecima pripremate, nakon 3 dana jet-lag-a i oduševljenja rodnim krajem, pet porcija ćevapa i kile pečenja, slijede zamjerke i preporuke za moguće poboljšanje. Kao kakvi auditori za ISO standarde. Potom slijede kritike grada. Na svu sreću pa ona gužva i frtutma po Ferhadiji spriječava naše posjetioce da vide kako su prozori na maloj pošti prljavi, i sve one silne ulične prodavače koji pred najezdom dijaspore ostavljaju svoje štandove, a samo najhrabriji ostaju.

Kupit ćemo im pregršt CD-ova stare sarajevske škole, jer budimo realni, ništa novo a kvalitetno i nije izašlo. Narodnjake ćemo preskočiti, i čak se ibretiti kako su oni zavladali, mada ćemo na pogled slike CD-a neke Viki ili Miki mi lagano zaigrati nogicom uz prisjećanje na onu Novu godinu ili tek na onaj Bajram. Onda ćemo im uzeti i DVDova, iako te filmove vrlo lako skidaju sa neta. Poslije toga ćemo 657 put otići na ćevape. Malo ćemo se nelagoditi kada posjetioci uz ćevape zatraže kečap, ali ćemo im popustiti. Otići ćemo na vrelo Bosne, na Bjelašnicu gdje će se radoznali i najhrabriji posjetioci raspitivati za cijenu novonastalih apartmana po kvadratu, malo na more, i ostatak će se posjete potrošiti u opštini Stari grad, ili po rodbinskim sijelima. Na tri jezika ću ja stranim članovima obitelji pričati o staroj deviznoj štednji, o činjenici da penzioneri rove po kontejnerima i na njihove riječi “ali to nije fer” ili “pa to je strašno” ja ću samo kimati glavom uz neki tužni, izvježbani pogled, jer na žalost neću imati rješenja za sve tuge ovog svijeta. Pogotovo ne za svoju svakodnevnicu koju sam već počela da uzimam “zdravo za gotovo.”

Bila sam ja i na drugoj strani. Dvanaest godina sam ja glumila te posjetioce. Čak i da sam se ibretila, zapitkivala i pojela ekvivalent stadu volova u ćevapima, neću vam to priznati. Smatram da se ja nisam ibretila ni zapitkivala, a kamoli oduševljavala onim što je Sarajevo za mene uvijek predstavljalo, a to je dom. Slušala sam pjesme Keme Montena i jecala po povratku u tuđinu. Listala slike kojih je količinski bilo kao u kakvom dosijeu privatnog detektiva. Pregledala krpice koje sam kupila, jer, jednostavno, u tuđini takvih nije bilo. I sigurno nisi mogao da ih nađeš po te pare…

Kako god da okrenete, ovo emocijama nabijeno putovanje je nevjerovatno. Uz sve zamjerke, posjetiocima se srce cijepa što ne mogu da se vrate (hej, a ko im to brani?), posjećeni ostaju tužni jer se još jednom uvjeravaju gdje im je sve loza i čok otišao i kako će opet morati da se redovno kače na internet da bi ih čuli i vidjeli, i sve je to dirljivo, ali čim avion poleti nama ostaje samo jedno pitanje. Ko će otplatit onaj kredit što uzesmo da ih dočekamo?

Objavio/la: Strippy, 17. Mar. 2007. u 10:14 | TERSAONA | 8 komentara |