U mojoj sobi
“Odmakni se!” - procijedila je i udarila me u mišku, ne podižući, pri tome, pogleda sa knjige.
“Pa… ne mogu ništa pročitati.” - pravdao sam se, razabirući slova preko njenih uvojaka, trljajući lijevu nadlakticu. Boljelo je slatko, i bridjelo slutnjom koja je navještala bujicu što se potmulo spušta sa planina, da bi obnoć, divlja i nezadrživa, navrla kroz klanac razuma. Poželio sam da me udari ponovo.
“Nisam ti ja kriva što si izgubio knjigu.” - rekla je, šmrknuvši kroz nosić, zadirkujući me onako kako to samo djevojčice umiju - “Pa ti još moram dolaziti kući da ti ne bi ponavljao razred.”
“Ako ti je mrsko, a ti nemoj.” - uzvratio sam - “Snaći ću se ja i bez tebe. Uostalom, ako mi zatreba knjiga, uvijek mogu pitati Mi…”
“Molim?!” - prekinu me, a da nisam stigao izgovoriti ni prvi slog imena omražene joj djevojčice iz treće klupe - “Pa ona ti pojma nema. Sa njom bi sigurno pao na godinu… tu ti ni ja više ne bih mogla pomoći.”
“A kako bi mi ti to pomogla?” - upitao sam nepovjerljivo.
“Paaa…” - stavila je kažiprst na usta i zamislila se, a ja sam gledao kako se njen zagasito crveni nokat poigrava sa još zagasitijim, mesnatim usnicama - “Mogla bih ti pomići da ponoviš gradivo, da vidim koliko znaš.”
“Važi.” - prihvatio sam izazov i okrenuo se sučelice prema njoj.
Ona je uzela knjigu objema rukama i podigla je ispred sebe, listajući po olovkom prodvučenim stranicama. Knjiga joj je zaklonila lice, a ja sam iskoristio priliku da pogled spustim naniže, prema bluzi koja je pokrivala dvije tajanstvene izbočine veličine narandži. Spustila je knjigu, a ja sam brzo odvratio pogled, sudarajući se sa njenim koji je dopirao iz dva blistava crna oniksa.
“Šta gledaš?” - upitala je podozrivo, gledajući ravno kroza me, kao da zna šta mislim.
“Ništa, ba.” - snalazio sam se - “Čekam da se ti smisliš.”
“Hmmm.” - zamislila se i pokrila knjigom usta, ugnijezdivši na hrbat knjige svoj nos - “Da vidim… da te pitam…”
“Hajde više.” - postajao sam nestrpljiv - “Pitaj već jednom.”
“Da te pitam…” - zaškiljila je na desno oko, sačekala još tren, pa ispalila - “A znaš se ti ljubit’?”
“Š..šta?” - glas dječaka u pubertetu je pukao u najgorem mogućem trenutku - “Pa naravno da… znam. Kakvo je to pitanje?”
“Fino.” - spustila je knjigu i napućila usne - “A, s kim to?”
“Šta s kim?” - hvatao sam se za slamku.
“S kim si se to ljubio?” - bila je neumoljiva.
“Paaaa…” - panično sam prebirao po mozgu, tražeći sjećanja kojih nije bilo, preklinjući u sebi roditelje koji su me u školu poslali godinu ranije - “A šta to tebe briga?”
“‘Nako…” - slegnula je ramenima, pa zatreptala trepuškama koje su bile toliko guste da su klepetale kad se sklope - “Kontam, da ne znaš… mogla sam ti pokazat’. Al’ pošto znaš…”
“Šta znam?”
“Pa ljubit’ se.”
“Ma, znam, ali…” - molećivo sam pogledavao prema njoj, preklinjući je u sebi da me nekako dokrajči ili poštedi… samo da me više ne muči.
“Dođi ovamo.” - pokazala je kažiprstom, kao da mi čita misli.
Primakao sam se, i posljednje što sam vidio je bilo kako je ona nakrivila glavu. Sklopio sam oči, usne su nam, vođene svojim magnetima, pronašle jedne druge, otvorio sam usta i jezikom potražio njen… lijevi krajnik.
“Pffff.” - uhvatila me objema rukama za obraze i odmakla od sebe - “Šta je ovo? Ti se fakat ne znaš ljubit’!”
Ja sam samo nijemo gledao u nju, pogledom šteneta kojeg su upravo uhvatili u žvakanju tatinih papuča.
“Dobro… dođi ovamo.” - rekla je strpljivo - “Sad ću ti ja pokazat’. Al’ moraš polako.”
Ponovo me privukla sebi i ponovno sam sklopio oči (ni dan-danas ih ne znam držati otvorene). Ovaj puta su njene usne pronašle moje. Dodir im je bio nježan, izazivački, ispitivački. Kao da je neko ogulio par trešanja, slatkih, zrelih i sočnih, pa ih prevlačio preko mojih usana. Ja sam se topio poput sladoleda od ruma sa grožđicama, dok se njezin baršunasti jezik natjerivao sa mojim. Ovo je bilo toliko zanimljivije i toliko uzbudljivije od učenja i, bio sam siguran, nikada mi ne bi dosadilo.
Da se ona nije odvojila od mene, ja od nje ne bih. Zajapureni i jedva primjetno zadihani, gledali smo netremice jedno u drugo. Ona je rukom obrisala usta, popravila kosu, i kao cigančica se osvrnula oko sebe:
“Sviđa mi se tvoja soba.”
“A meni se sviđaš ti.” - pomislio sam, gledajući je, ali se nisam usudio prevaliti preko usana.
“Šta gledaš?” - brecnula se, namještajući kosu iza uha.
“Ništa… lijepa si.” - bubnuo sam.
“Ih?” - iznenadila se. Nepatvoreno. I obradovala se. Iskreno. Kao što će, poslije, rijetko kada riječima muškarca.
“Jesi, ba.” - potvrdio sam najsvečanije što sam mogao.
“Haj’, dobro.” - odmjeravala me očima - “A šta ćemo sad?”
“Ne znam.” - odgovorio sam, premišljajući - “Mogli bi ponavljat’.”
“Šta ponavljat’?” - namrštila je nosić.
“Pa… ovo gradivo.” - rekao sam, sklopio oči, i opet potražio njene usne.
“Mmmm…” - prihvatila je moj prijedlog i moj poljubac.
Zvala se Jasmina i bila je godinu starija od mene.
Više se ne sjećam šta smo učili, ali mogao bih se zakleti da je to bila biologija.
vauuu! :)) kjut.. svit imoušns!
nego.. opisi su ti fantastični:
“Boljelo je slatko, i bridjelo slutnjom koja je navještala bujicu što se potmulo spušta sa planina, da bi obnoć, divlja i nezadrživa, navrla kroz klanac razuma.”
“…iz dva blistava crna oniksa.” itd..
hihhiiihiihihihihziihihihi
Comment by ManjeVishe | 16/03/2007.
Zanimljivo ) još jedan muškarac sa uspomenom zvanom Jasmina )
Comment by Hellen | 16/03/2007.
…ni dan-danas ih ne znam držati otvorene…
Ni ja
Ustvari ni ne volim, isfurava me zesce kad neko drzi otovorene oci dok se ljubi…hmm?!
Boga ti mahsuz plaho mi pozdravi Alfija
Jasmina, Jasmina, zlatna jabuko…ta nananana nananana…
Comment by phata | 16/03/2007.
the bangles?! da ne znam da nisi rekla bih da si pop whore!
Comment by iluzija | 16/03/2007.
Mozda je bila i hemija..sta znas..mada mislim da je i fizika igrala veliku ulogu ..ti sad kako hoces..
Znas, kad sastavimo sve to zajedno u sustini dobijemo nesto zvano “Priroda”..ali..ne razumijem se ja puno u takvo sto..
Comment by Indira | 17/03/2007.