Random Musings of Perpetually

Underwhelmed SoulSurfers©

“Odmakni se!” – procijedila je i udarila me u mišku, ne podižući, pri tome, pogleda sa knjige.

“Pa… ne mogu ništa pročitati.” – pravdao sam se, razabirući slova preko njenih uvojaka, trljajući lijevu nadlakticu. Boljelo je slatko, i bridjelo slutnjom koja je navještala bujicu što se potmulo spušta sa planina, da bi obnoć, divlja i nezadrživa, navrla kroz klanac razuma. Poželio sam da me udari ponovo.

“Nisam ti ja kriva što si izgubio knjigu.” – rekla je, šmrknuvši kroz nosić, zadirkujući me onako kako to samo djevojčice umiju – “Pa ti još moram dolaziti kući da ti ne bi ponavljao razred.”

“Ako ti je mrsko, a ti nemoj.” – uzvratio sam – “Snaći ću se ja i bez tebe. Uostalom, ako mi zatreba knjiga, uvijek mogu pitati Mi…”

“Molim?!” – prekinu me, a da nisam stigao izgovoriti ni prvi slog imena omražene joj djevojčice iz treće klupe – “Pa ona ti pojma nema. Sa njom bi sigurno pao na godinu… tu ti ni ja više ne bih mogla pomoći.”

“A kako bi mi ti to pomogla?” – upitao sam nepovjerljivo.

“Paaa…” – stavila je kažiprst na usta i zamislila se, a ja sam gledao kako se njen zagasito crveni nokat poigrava sa još zagasitijim, mesnatim usnicama – “Mogla bih ti pomići da ponoviš gradivo, da vidim koliko znaš.”

“Važi.” – prihvatio sam izazov i okrenuo se sučelice prema njoj.

Ona je uzela knjigu objema rukama i podigla je ispred sebe, listajući po olovkom prodvučenim stranicama. Knjiga joj je zaklonila lice, a ja sam iskoristio priliku da pogled spustim naniže, prema bluzi koja je pokrivala dvije tajanstvene izbočine veličine narandži. Spustila je knjigu, a ja sam brzo odvratio pogled, sudarajući se sa njenim koji je dopirao iz dva blistava crna oniksa.

“Šta gledaš?” – upitala je podozrivo, gledajući ravno kroza me, kao da zna šta mislim.

“Ništa, ba.” – snalazio sam se – “Čekam da se ti smisliš.”

“Hmmm.” – zamislila se i pokrila knjigom usta, ugnijezdivši na hrbat knjige svoj nos – “Da vidim… da te pitam…”

“Hajde više.” – postajao sam nestrpljiv – “Pitaj već jednom.”

“Da te pitam…” – zaškiljila je na desno oko, sačekala još tren, pa ispalila – “A znaš se ti ljubit’?”

“Š..šta?” – glas dječaka u pubertetu je pukao u najgorem mogućem trenutku – “Pa naravno da… znam. Kakvo je to pitanje?”

“Fino.” – spustila je knjigu i napućila usne – “A, s kim to?”

“Šta s kim?” – hvatao sam se za slamku.

“S kim si se to ljubio?” – bila je neumoljiva.

“Paaaa…” – panično sam prebirao po mozgu, tražeći sjećanja kojih nije bilo, preklinjući u sebi roditelje koji su me u školu poslali godinu ranije – “A šta to tebe briga?”

“‘Nako…” – slegnula je ramenima, pa zatreptala trepuškama koje su bile toliko guste da su klepetale kad se sklope – “Kontam, da ne znaš… mogla sam ti pokazat’. Al’ pošto znaš…”

“Šta znam?”

“Pa ljubit’ se.”

“Ma, znam, ali…” – molećivo sam pogledavao prema njoj, preklinjući je u sebi da me nekako dokrajči ili poštedi… samo da me više ne muči.

“Dođi ovamo.” – pokazala je kažiprstom, kao da mi čita misli.

Primakao sam se, i posljednje što sam vidio je bilo kako je ona nakrivila glavu. Sklopio sam oči, usne su nam, vođene svojim magnetima, pronašle jedne druge, otvorio sam usta i jezikom potražio njen… lijevi krajnik.

“Pffff.” – uhvatila me objema rukama za obraze i odmakla od sebe – “Šta je ovo? Ti se fakat ne znaš ljubit’!”

Ja sam samo nijemo gledao u nju, pogledom šteneta kojeg su upravo uhvatili u žvakanju tatinih papuča.

“Dobro… dođi ovamo.” – rekla je strpljivo – “Sad ću ti ja pokazat’. Al’ moraš polako.”

Ponovo me privukla sebi i ponovno sam sklopio oči (ni dan-danas ih ne znam držati otvorene). Ovaj puta su njene usne pronašle moje. Dodir im je bio nježan, izazivački, ispitivački. Kao da je neko ogulio par trešanja, slatkih, zrelih i sočnih, pa ih prevlačio preko mojih usana. Ja sam se topio poput sladoleda od ruma sa grožđicama, dok se njezin baršunasti jezik natjerivao sa mojim. Ovo je bilo toliko zanimljivije i toliko uzbudljivije od učenja i, bio sam siguran, nikada mi ne bi dosadilo.

Da se ona nije odvojila od mene, ja od nje ne bih. Zajapureni i jedva primjetno zadihani, gledali smo netremice jedno u drugo. Ona je rukom obrisala usta, popravila kosu, i kao cigančica se osvrnula oko sebe:

“Sviđa mi se tvoja soba.”

“A meni se sviđaš ti.” – pomislio sam, gledajući je, ali se nisam usudio prevaliti preko usana.

“Šta gledaš?” – brecnula se, namještajući kosu iza uha.

“Ništa… lijepa si.” – bubnuo sam.

“Ih?” – iznenadila se. Nepatvoreno. I obradovala se. Iskreno. Kao što će, poslije, rijetko kada riječima muškarca.

“Jesi, ba.” – potvrdio sam najsvečanije što sam mogao.

“Haj’, dobro.” – odmjeravala me očima – “A šta ćemo sad?”

“Ne znam.” – odgovorio sam, premišljajući – “Mogli bi ponavljat’.”

“Šta ponavljat’?” – namrštila je nosić.

“Pa… ovo gradivo.” – rekao sam, sklopio oči, i opet potražio njene usne.

“Mmmm…” – prihvatila je moj prijedlog i moj poljubac.

Zvala se Jasmina i bila je godinu starija od mene.

Više se ne sjećam šta smo učili, ali mogao bih se zakleti da je to bila biologija.

Autor: MoodSwingeR.