U mojoj sobi
“Odmakni se!” - procijedila je i udarila me u mišku, ne podižući, pri tome, pogleda sa knjige.
“Pa… ne mogu ništa pročitati.” - pravdao sam se, razabirući slova preko njenih uvojaka, trljajući lijevu nadlakticu. Boljelo je slatko, i bridjelo slutnjom koja je navještala bujicu što se potmulo spušta sa planina, da bi obnoć, divlja i nezadrživa, navrla kroz klanac razuma. Poželio sam da me udari ponovo.
“Nisam ti ja kriva što si izgubio knjigu.” - rekla je, šmrknuvši kroz nosić, zadirkujući me onako kako to samo djevojčice umiju - “Pa ti još moram dolaziti kući da ti ne bi ponavljao razred.”
“Ako ti je mrsko, a ti nemoj.” - uzvratio sam - “Snaći ću se ja i bez tebe. Uostalom, ako mi zatreba knjiga, uvijek mogu pitati Mi…”
