Umijeće tersanja

Con Cousin

“Ehej… gdje si ti, rođak?” - ozarilo se lice sredovječnog muškarca, za mrvu odveć iskreno, dok se on, mahnuvši rukom, oprostio od pređašnjeg sugovornika, s kojim je, sve do tada, pričao stajavši na pločniku.

“Oprostite, zar se mi poznajemo?” - zbunio se stariji gospodin, koji je, korakom penzionera, lagano prelazio ulicu kod Katedrale.

“E, rođak… pa ti mene zaboravio.” - mangupski se nacerio muškarac, pa, pruživši ruku, dodao - “Koliko ti to imaš rodbine, kad si mene zaboravio?”

“Pa, nemam baš puno…” - snebivao se stari gospodin, neodlučno se rukovavši - “Ali se nikako ne sjećam…”

“Hajde, pogodi.” - začikao ga je grmalj u kožnoj jakni - “Pogodi koji sam. Koje mi, ono, rodbine imamo?”

“Imamo…” - zbunjeno će starčić - “Imamo… Salku.”

“Imamo, ali nisam ja njegov.” - spremno će zalizani - “Koga još?”

“Imamo… Mirsu?” - još jedan zbunjen pokušaj.

“Eee, tačno! Vidiš da znaš.” - pokroviteljski će crni čovjek u crnoj jakni - “E, pa ja sam Zijo.”

“Zijo? Nešto mi je to nepoznato…”

“Ma, davno sam ja otišao… u Njemačkoj sam već ihihi godina…” - odmahnu Zijo rukom - “Nego, hoćemol’ na kafu, rođak? Da se malo ispričamo… ma, baš mi je drago da sam te sreo.”

Stariji se gospodin, još uvijek zatečen situacijom, malo nećkao, ali je onda, gonjen radoznalošću i viškom vremena, ipak pristao na jednu brzu u oblinjoj bašti okupanoj suncem neočekivanog, ranog sarajevskog proljeća. Možda ovaj Zijo i jeste neki rođak, ko će ga više znati? A ako i nije, sjede tu, među svijetom, nasred ulice, valjda ne bi niko kakav zulum pokušao…

Sjeli su na stolice sa crvenim naslonjačima i upustili se u priču. Zijo je, veli, davno otišao u Njemačku, ne zna gdje mu je familija, radi kao mrav, razletio se na sve strane, odrodio se od Bosne. Oženio se Njemicom i sve mu je potaman, samo ga proljećem vuče neka čežnja da malo obiđe Šeher i Bosnu. U onaj stari kraj se ne može, naglasio je Zijo uz uzdah, pa dodao kako nekad ne zna ni šta bi sa sobom. Kad dođe, odsjedne u hotelu “Bosnia”, pa tih nekoliko dana provodi šetajući gradom, tragajući za ljudima koje još uvijek zna i koji se njega još uvijek sjećaju.

Omekšalo srce penzionersko, pa je već i brojeve razmijenio sa Zijom, a u sebi razmišlja da li da ga kući, svojima, zove večeras ili da sačeka do nedjelje. Pristojno i razgovjetno, Zijo priča kako je zadovoljan životom, i kako mu para ne treba, pa ne propušta priliku da i starog gospodina upita za isto.

“A kako ti živiš, rođak? Koga imaš kući?” - zabrinu se Zijo.

“Dobro je, nekako se uzmogne.” - oprezno je odgovorio penzioner, naoružan posljednjim tračkom sumnje - “Sin i snaha me paze. Svakog mjeseca dođe penzija, nije čemu, ali se od nje može živjeti… ako zatreba, nešto se prištedilo, i eto, tako…”

“A, je li?” - zaleti se Zijo, pa, ugledavši sumnjičav pogled u sagovornika, brzo nastavi - “Ma imam i ja para… ne znam nekad šta bih s njima. Ne može se parama kupit’ ni duša, ni srce. Ja držim nešto u banci, nešto tako… gdje stignem. A ti?”

Obigravao je Zijo oko para kao mačak oko vrele kaše i, svaki puta kada bi u zraku namirisao podozrivost, podizao bi ulog sa svoje strane.

“Evo, dovukao sam dva BMW-a u Sarajevo, pa sam mislio da ih prodam.” - rekao je, na pola fildžana - “Jednog sam baš juče prodao Berizu Belkiću… Ama, trebal’ tebi, rođak, auto?”

“Ne treba, hvala…” - izvla?io se stari gospodin - “Ja imam neko staro, malo, taman za ono to mi treba.”

“Ma nema veze, rođak si mi.” - raznježio se Zijo - “Možemo se dogovoriti. Daš mi svoje staro auto, pa ga prodamo, onda još malo nadodaš i eto - dobiješ auto u pola cijene. Koliko cijeniš to svoje auto?”

“Nije ono čemu, ali ja ga ne bih prodavao. Ovakvo mi je sasvim dobro.” - mekanim, ali odlučnim glasom je penzioner zacementirao temu.

“Dobro, baš šteta auta.” - pomirljivo je Zijo prihvatio odgovor, pa se mašio džepa iz kog je izvukao zamašćen svežanj eura - “Sad sam bio u banci… uzeo malo ka-emova. Daju 970 za petsto eura. Al’ trebaće mi još maraka, pa ako hoćeš ti da mi promijeniš… dat ću ti po 950. Može?”

“Znaš, Zijo…” - polako će penzioner - “Meni te strane pare ne trebaju. Šta ću ja s njima? Nego, hajde ti lijepo do prve banke, pa tamo promijeni.”

“Pa što ne bi i ti poš’o sa mnom?” - spremno će Zijo - “Podigneš malo maraka, a ja ti dam ev’ ove eure, i to po boljem kursu.”

“Ma, nit’ mi te pare trebaju, niti ja imam maraka u banci.” - slagnu ramenima stari gospodin i pređe na drugu temu.

Još se dvaput, u toku kratkog razgovora, Zijo laćao svojih para, nudeći odlazak do obližnje banke ili do kuće, obećavajući povoljnu transakciju. Kada je stari gospodin pomislio da je, makar i kratka, ova kahva bila nepotrebna, Zijo je crvenu stolicu primakao bliže, pa povjerljivo obznanio:

“Znaš, rođak… ja ovdje mislim uzimat’ stan, da ne odsjedam svaki put u hotelu. Zato ja nosim pare pri sebi. Nego, misliš li ti prodavat’ svoj stan? Ili da li znaš nekoga da bi prodav’o?”

“Ja ne mislim.” - odgovorio je penzioner - “Ali, imam poznanika koji ponekad posreduje u tim stvarima.”

“A, je li?” - živo će Zijo - “Pa de mi daj njegov broj telefona, da pogledam koji stan dok sam tu.”

“Nema potrebe, Zijo.” - odlučno uzvrati penzioner, glasom koji bi tek znalcima odao njegovo prijašnje zanimanje - “Ja tvoj broj telefona imam, pa ću ga dati svom prijatelju.”

“Jes’ vala, u pravu si.” - smete se, po prvi puta, Zijo - “Imaš broj, pa nazovi.”

“Naravno.” - nastavi stari gospodin istim glasom - “I znam da si u hotelu “Bosnia”. Mogu te nazvat’ na ovaj tvoj mobitel, a mogu te potražit’ i u hotelu. Nego, kako ono reče da se prezivaš?”

“Pa…” - zbuni se sad, i to posve, Zijo - “Isto k’o i… Mirso.”

“Dobro, onda se čujemo sutra, pa se dogovorimo da se opet malo nađemo i ispričamo.”

“M… možže.”

“Uzdravlje!”

“Uzdravlje!”

* * *

Slijedećeg dana Zijo je, nervoznim glasom odgovorivši na poziv, obznanio da je bolestan i da se neće moći naći sa svojim starim rođakom. Poslije toga, niti je uzvraćao pozive, niti se na njih javljao. U hotelu “Bosnia” tih dana nije odsjeo niko po imenu od kojeg bi se mogao izvesti nadimak Zijo, niti sa prezimenom sličnim Mirsinim. U Policijskoj upravi “Stari Grad” nemaju prijava o kriminalnim aktivnostima ovakve vrste, samo potvrđuju da je stopa kriminala prema penzionerima i starijim osobama u stalnom porastu. Osim nasilju, promućurniji lopovi na području Bosne i Hercegovine sve više pribjegavaju dobro uhodanim prevarama, koje oni najsposobniji i najbezobzirniji, dovode do savršenstva.

Lažžni rođak Zijo ne radi sam i svojim uglađenim, prevarantskim nastupom pokriva područje od Baščaršije do Higijenskog, prilazeći uglavnom starijem svijetu koji, merhametli, nimalo ne sumnja u dobre namjere svog zaboravljenog i izgubljenog “rođaka”.

Ova priča je istinita.

Objavio/la: MoodSwingeR, 14. Mar. 2007. u 5:25 | Nesvrstano | 7 komentara |