I ti si, veliš, ters? (Sto godina tersoće - II)
Za moju majku se, dakle, oduvijek znalo da je ters. Ali, Bože sačuvaj da bi joj iko ikada to spočitao ili u lice rekao. Ili mom ocu. Ili mojoj tetki. Ili amidži. Oni, opet, za sebe tvrde da im niko ne smeta. Da svakoga vole, da su tolerantni, da su blagi, da su dobrice.
I jednostavno smatraju da stvari treba obavljati na određeni način. Tako i nikako drukčije. I samo tako je ispravno. Sve drugo je neprihvatljivo. Sve drugo ne valja ništa. I gdje je tu tersluk?
Ako ga i ima, oni ga ne vide. O njemu se šapuće po ćoškovima, krijući poglede i zaklanjajući rukom usta. Jer, kako ćeš tersu reći da je ters? Da je nešto što on smatra da nije? Zar se to ne kosi s osnovnim postulatima tersluka? Tersu ne smiješ reći da je ters jer se on neće tome obradovati, već će se na tebe obrušiti terslukom neslućenih razmjera. I odnijeće te ta oluja.
