Umijeće tersanja

Sto godina tersoće

Rahmetli dedo Asim, o kojem sam već negdje pisala, bio je dobrica. Ali baš ona prava istinska, iskonska dobrica. Nisam ga upamtila, nažalost. Ili možda još preciznije, sjećam se samo nekih maglovitih sličica od kojih bi neka mogla nositi i njegov lik. Ili sam samo projicirala njegov lik sa starih fotografija u svoje sjećanje. Isto kao što sam pradjeda Franju u uniformi Austrougarske vojske, sa epoletama i sabljom ubacila u neka ’sjećanja’. Ili naše ćelije zaista pamte? Tako i ja ‘pamtim’ dedu Asima iz priča mog oca. Kad bi ga sa uzdahom spomenuo. Njega i njegovu suprugu koja mu je ‘krv pila’.

Dakle, dedo Asim bio je dobrica. I svi koji su ga znali, voljeli su ga. Dedo Asim je hodao Bosnom još u onaj vakat, prije osamdesetak godina, lumpovao, teferičio, bio voljen i volio. U tim svojim putešestvijama, negdje oko Gornjeg Vakufa, naišao je na djevojče koje je rano ostalo bez roditelja i koje je živjelo sa amidžom. Djevojče je, samo on zna kako, jer to nije bilo obično djevojče, ‘prevario’ i poveo sa sobom u Sarajevo. O svadbi se pričalo. O svadbi se pisalo. Povorka fijakera išla je od Marin Dvora do Čaršije. U prvom dedo i majka. U drugom svirači. Godine dvadeset i neke.

Visprena, kakva je bila, mlada žena se brzo snašla u ‘velikoj čaršiji’. A dedo Asim je nastavio po starom. Teferič za teferičem.

“Majka, jesi li ti išla s dedom po kafanama?”

“Jesam. sine.”

“A jesi li bila pokrivena?”

“Nisam, sine.”

Dedo i majka nisu imali djece punih dvanaest godina. Dok dedo nije spisk’o svo njeno imanje -amidža je prodav’o komad po komad i slao pare da se “pravi kuća”, a dedo “stavlj’o pare na knjiž’cu”. Kad para više nije bilo, dedo se smirio. Da se razumijemo, nije se on napijao, on je ćejfio. Teferičio i hodao. Tad se nije sijelilo kao danas. Tad su se noći provodile uz jedan čokanjčić mehke i pun hastal meze. Kažu da je, kad popije, bio još veća dobrica i da su ga svi voljeli. Kažu da je i on volio svakoga. Dobrica. Takvog ga se i ja ’sjećam’.

Majka, s druge strane, je bila sve osim dobrica. što je i razumljivo. Donekle. Nikad nije otišla na pijacu. Nikad nije plaćala račune. Nikad nije vukla ni teglila. Uvijek je naređivala i uvijek je se pazilo. Uvijek su njoj dolazili i nju zvali. Dobar je bio samo onaj koji je nju pazio, a od najbližih ništa nikad nije bilo dovoljno dobro. Meso bi im bilo podvaljeno. Minder nije bio dovoljno zategnut. (da ne spominjem da ti je bolje da odeš, pa se naglavačke objesiš u avliji, nego da na isti, kao dijete, sjedneš). U ‘plavu sobu’ se ne ulazi. Mrvice se kupe i kad ih na podu nema. Jabuke se beru samo s jedne grane. Krpa se ne slaže tako. Taj tanjir stoji 5 cm ulijevo. Pita je premasna. Sir nije k’o prijašnji. čangriz. čangriz. čangriz…. I danas, sa 100 godina je takva. I danas, sa 100 godina ako nije po njenom tabijatu - jednostavno nije. I danas, sa 100 godina je ters. Sto godina tersluka. E, to ti je iskonski tersluk. Stogodišnji.

I to, valjda, uđe u gene. Dedo je bio dobrica, majka ters i tersluk je prevladao: moj otac je ters. Moj amidža je bio ters. Moja tetka je ters…. Niko od njih nije dobrica. Mada imaju svojih momenata, da ne griješim duše.

I kad je u 98. godini pala i slomila kuk, čini mi se da je majka, nakon operacije, od samog tersluka ponovo prohodala. I dan danas hoda. Bez štapa.

Mene je, čini se, mašio taj gen. Ja sam na dedu. I nisam ters.

Za majku se oduvijek znalo da je ters. Ali, Bože sačuvaj da bi joj iko ikada to rekao. Ili mom ocu. Ili mojoj tetki. Ili amidži. Oni, opet, za sebe tvrde da im niko ne smeta. Da svakoga vole. Da su tolerantni. Da su blagi. Da su dobrice.

I jednostavno stvari se trebaju raditi na određeni način. Tako i nikako drukčije. I samo tako je ispravno. Sve drugo je neprihvatljivo. Sve drugo ne valja ništa.

I gdje je tu tersluk? I ako ga ima, on se šapuće po ćoškovima krijući pogleda i usta. Jer, kako ćeš, tersu reći da je ters? Da je nešto što on smatra da nije? Zar se to ne kosi s osnovnim postulatima tersluka? Tersu ne smiješ reći da je ters jer će se u tom na tebe obrušiti tersluk neslućenih razmjera. I odnijeće te ta oluja.

Tako smo mi šaputali sebi u bradu decenijama: ‘joj jest’ ters’. I gladili je, i pazili je, i šutjeli na njena rondanja i uzgajali tersluk. 100 godina. Dok ona nesvjesna tersluka i dan danas živi u ubjeđenju da je to što govori i misli, jedino ispravno. I tersa. I tu leži izvorni i iskonski tersluk. U nesvjesnosti samog tersluka i njegovom utjecaju po okolinu.

- nastavit će se -

Objavio/la: Hadzinica, 12. Mar. 2007. u 5:17 | TERSAONA | 2 komentara |