Sto godina tersoće
Rahmetli dedo Asim, o kojem sam već negdje pisala, bio je dobrica. Ali baš ona prava istinska, iskonska dobrica. Nisam ga upamtila, nažalost. Ili možda još preciznije, sjećam se samo nekih maglovitih sličica od kojih bi neka mogla nositi i njegov lik. Ili sam samo projicirala njegov lik sa starih fotografija u svoje sjećanje. Isto kao što sam pradjeda Franju u uniformi Austrougarske vojske, sa epoletama i sabljom ubacila u neka ’sjećanja’. Ili naše ćelije zaista pamte? Tako i ja ‘pamtim’ dedu Asima iz priča mog oca. Kad bi ga sa uzdahom spomenuo. Njega i njegovu suprugu koja mu je ‘krv pila’.
Dakle, dedo Asim bio je dobrica. I svi koji su ga znali, voljeli su ga. Dedo Asim je hodao Bosnom još u onaj vakat, prije osamdesetak godina, lumpovao, teferičio, bio voljen i volio. U tim svojim putešestvijama, negdje oko Gornjeg Vakufa, naišao je na djevojče koje je rano ostalo bez roditelja i koje je živjelo sa amidžom. Djevojče je, samo on zna kako, jer to nije bilo obično djevojče, ‘prevario’ i poveo sa sobom u Sarajevo. O svadbi se pričalo. O svadbi se pisalo. Povorka fijakera išla je od Marin Dvora do Čaršije. U prvom dedo i majka. U drugom svirači. Godine dvadeset i neke.
