Taoci osmog marta
Zbog testosteronom potpirenog samopouzdanja, malo će koje muško to otvoreno priznati, ali ja doista više ne znam šta osmi mart danas predstavlja i kako se odnositi prema njemu. Vjerovatno je, poput Rohrschach-ove mrlje, kroz sve ove decenije različitim ljudima predstavljao različite stvari, pa ga je nemoguće sagledati u onome što on stvarno jeste, već samo onako kako ga doživiš i šta od njega napraviš.
Igrom sudbine, onako kako to ne bi mogla zapetljati ni najćudljivija zanovijetalica, međunarodni je Dan žena prolunjao svim meridijanima i svim državnim uređenjima, ali, poput cvijeća u vazi koje ga nemušto simbolizira, nigdje nije pustio trajna korijena. Svakog ga proljeća, čini mi se, beru iznova i boje različitim bojama, onako kako se te godine cvijećem prošara obližnji proplanak.
Tamo gdje je rođen, u Sjedinjenim državama, za njega više niko ni ne zna, ili ga se rijetko ko sjeća, baš kao što se jedva ko sjeća i socijalizma. Niti se ko sjeća stotinu i četrdest šest švelja izgorjelih u vatri kapitalističke pohlepe, vatri koja će kasnije rasplamsati jedan posve drugi niz događaja. U staroj dami Europi, koja je, činom obilježavanja ovog dana, počela uvoziti tradiciju iz Novog svijeta, osmi je mart u početku poslužio izvornoj namjeni, onda kada je doveo do okupljanja žena koje su tražile svoja prava.
