Kao brodovlje što ga moreplovci, izgubljeni na pučini, upravljaju ka nejasnim obrisima kopna što se naslućuje na obzoru, tako i mi svoje živote, od djetinjstva, usmjeravamo prema varljivim predstavama o tome što bismo, jednoga dana, željeli biti. Ne moraju te naše želje, naši ideali spram vlastitog ja biti jasni poput slike u dobro izoštrenom okularu, niti moraju biti golemi, da bi, jednom, postali veći od života i prelili se u historiju.
Nije potrebno snivati o nepoznatim, dalekim predjelima, tajnama svemira, i velikim otkrićima da bi dijete sebe, tako lako i tako prosto, zamislilo u budućnosti. Mnogima je, dapače, želja da postanu vatrogasac ili učiteljica najljepša uloga koju si mogu poželjeti u svijetu odraslih, svijetu kojem se raduju i od kojeg strijepe. Neki od nas od svoje treće, pete ili desete godine tačno znaju šta žele postati kada odrastu, ali za većinu nas, ta slika ostaje lelujava i neuhvatljiva.
No, ako već i ne znamo šta želimo biti, mi itekako predosjećamo kakvi želimo biti. A tu se, bez obzira na šarolikost naših djetinjih želja, zapanjujuće malo razlikujemo među sobom. Svi, naime, želimo biti sretni. Želimo biti poštovani od drugih i od sebe. Želimo, napose, biti plemeniti, na neki način pošteni, pravedni i dosljedni u onome što jesmo i što radimo.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 30. Mar. 2007. u 15:33 |
Introskopija |
6 komentara
Oči koje ne vide stisnule su vjeđe, zagledane u prazninu, u polumrak predvečerja koji je ispunjavalo nešto, očinjem vidu nesagledivo.
“Šta traže i šta žele mrtvi?” - ponovila je mehanički, pogledom i pažnjom prikovana za zid pokraj moje glave.
Odšutio sam, shvativši, u pola pokreta, da ionako neće vidjeti moj potvrdan klimoglav.
“Zar misliš da mrtvi imaju ikakvih želja?” - upravila je oči prema meni.
“Ne znam.” - razmišljao sam naglas - “Ali ako te već pohode, valjda to čine zbog nečega.”
“U pravu si.” - potvrdila je - “Dolaze zbog nečega. Dolaze u potrazi za odgovorima.”
“Odgovorima?” - skupio sam obrve - “Odgovorima… na koje pitanje?”
“Na koje pitanje… to ne znaju ni oni sami.” - izgovorila je, jedva primjetno sliježući ramenima.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 28. Mar. 2007. u 5:08 |
Nesvrstano |
4 komentara
Rekli su mi za nju da umije razgovarati sa mrtvima. Da joj se duše nesretnih roje pod prozorima čekajući strpljivo svoj tren tišine da bi joj ispovjedile jade i nevolje… i sve tajne što su ih namjeravale ponijeti sa sobom u grob, u čemu su, eto, i uspjele. Na to bi pridodali, ispod glasa, kao i uvijek kada bi pričali o njoj, da joj je duša crna onoliko koliko joj je koža bijela i da može, urokljivim okom, očas prokleti onoga ko joj omrzne. Ili ko joj jako omili, svejedno.
Ne idi njoj bez golema belaja i prijeke potrebe, dovršavali bi povjerljivo svoje savjete i potezali, potom, još jedan gutljaj ruma iz široke čaše sa debelim dnom. Ili bi udarali niz sokak, prema luci, nabirući žurnim koracima metre između sebe i njenog kućerka, uokvirenog tugaljivim, treperavim snopom usamljene ulične svjetiljke. A mene ne tjerahu ni belaj, ni potreba, ni neuslišena želja, već neutaživa žeđ moje radoznalosti. Opaka boljka, ta radoznalost. Kažu neizlječiva, a često i smrtonosna.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 26. Mar. 2007. u 5:32 |
Nesvrstano |
5 komentara
Kako smo se već navikli da je gostiona Bosansko Ludilosvratište čudnim i nesvakidašnjim gostima, tako nas nije ni iznenadilo kada su u nju ušli Josip Pejaković i onaj što mu je onomad rekao kako nema Bosne. Prof. Bosanscki se sa njima upitao kao sa starim jaranima i sjeo za njihov sto. Džemo je donio tri ljute.
”U ime naroda!” - podigao je Josip čašu.
”Ima svijeta što i kad prdi, prdi u nečije ime. Šuti i pij, bolan…” - progunđao je Džemo.
Prva tura se popila. Red dođe na drugu.
”U ime Bosne!” - zagalamio je Josip.
Dalje »
Objavio/la:
Bosanscki, 20. Mar. 2007. u 20:01 |
Nesvrstano |
2 komentara
Svjetlo dana i ekrana, ovaj je prostor trebao ugledati danas. Prije par mjeseci, započinjući rad na ovome što je danas znano kao Tersaona, pretpostavio sam, naime, da će mi toliko vremena trebati da se izbirikam i izvještim u vođenju i održavanju ovog virtualnog kutka.
No, stvari se nikada ne dese onako kako i kada ih zamislimo. Gonjene terslukom i inatom, znaju se desiti i brže. I ljepše. Tako je i Tersaona osvanula na početku godine, iako nedovršena, sa krovom koji je prokišnjavao i sa grijanjem koje nije radilo. Server na kojem je prvobitno bila instalirana je sa oduševljenjem prigrlio koncept tersluka (inače, jedinu ljudsku osobinu prenosivu na mašine) i tvrdoglavo je odbijao upuštati ljude na Tersaonu na prvi klik.
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 17. Mar. 2007. u 23:45 |
TERSAONA |
7 komentara
Javio mi se veoma drag i blizak rod da dolazi na ljeto u Sarajevo. Ovaj put njihova posjeta je već ozbiljna stvar. Od 1991. pa do 2007. godine ima evo nekih 16 godina, što je dovoljno prosječnom američkom djetetu da polaže vozački ispit, i predstavlja malu punoljetnost. U tih šesnaest godina moj rod je došao u Sarajevo samo 3 puta, i to nikada na više od 9 dana, ili dva spojena vikenda. Valjda je takav posao, takva je trka za novcem, i takva su stroga i rigidna zapadnjačka pravila igre da se više i ne može priuštiti.
“Kako to misliš… dolazite?”
“ Dolazimo! Dolazimo na tri hefte. Ići ćemo i na more, jedva čekam da se mala okupa na plaži gdje sam ja proplivao!“
Skidam sa sebe aparaturu potrebnu za “skype-iranje” i već se bacam u razmišljanje. Na redu je porodični sastanak. Vandredni. Sa notesima, zapisnicima i čime već sve ne. Gledam oko stola u nas troje, u dva umorna, stara, ali veoma radosna lica. Pretpostavljam da moje lice odražava zabrinutost, napetost i zvjerske oči osobe koja mora u naredna tri mjeseca da koordinira ovu kompletnu posjetu predsjednika našem Tešnju.
Dalje »
Objavio/la:
Strippy, 17. Mar. 2007. u 10:14 |
TERSAONA |
8 komentara
“Odmakni se!” - procijedila je i udarila me u mišku, ne podižući, pri tome, pogleda sa knjige.
“Pa… ne mogu ništa pročitati.” - pravdao sam se, razabirući slova preko njenih uvojaka, trljajući lijevu nadlakticu. Boljelo je slatko, i bridjelo slutnjom koja je navještala bujicu što se potmulo spušta sa planina, da bi obnoć, divlja i nezadrživa, navrla kroz klanac razuma. Poželio sam da me udari ponovo.
“Nisam ti ja kriva što si izgubio knjigu.” - rekla je, šmrknuvši kroz nosić, zadirkujući me onako kako to samo djevojčice umiju - “Pa ti još moram dolaziti kući da ti ne bi ponavljao razred.”
“Ako ti je mrsko, a ti nemoj.” - uzvratio sam - “Snaći ću se ja i bez tebe. Uostalom, ako mi zatreba knjiga, uvijek mogu pitati Mi…”
Dalje »
Objavio/la:
MoodSwingeR, 16. Mar. 2007. u 6:04 |
Nesvrstano |
5 komentara
Zapisi na ovoj stranici su zaštićeni. Vidi:
