Umijeće tersanja

Zašto dolaziti sebi, kad od sebe ionako ne možeš pobjeći? Wherever you go, there you are…

Odrastanje naroda

odrastanje.JPG?udljivoj sudbini i njenoj varljivoj sestri historiji, nije teko od odraslih ljudi o?as napraviti djecu. Kada se ba zagriju i u igri zanesu, nije im nemogu?e djecom u?initi i ?itave narode. Koji onda lutaju svijetom, ubogi, bosi, izgladnjeli i prestravljeni, tragaju?i za nekim ko ?e im biti napola roditelj, a napola spasitelj, pa o?inski pouzdano i maj?inski njeno, brinuti za njih. Odjenuti ih, nahraniti, uvesti u red, misliti na njih i za njih.

Takvi narodi prostoduno i s olakanjem prihvataju svoje vo?e, svoje o?eve naroda, pruaju im ru?icu da ih oni iz neizvjesnosti povedu u izvjesnost, bez obzira koliko ta izvjesnost kotala. Mi smo jedan od tih naroda. Mi nismo jedino takvo dijete-narod, njih ima na desetine, moda i stotine. Dapa?e, mi smo odrasli u buljuku takve djece od naroda, pa smo do?ekali da, nakon mnotva loih o?uha i zlih ma?eha, rodimo sebi Velikog Tatu. On se zvao Josip Broz.

Broz je bio pametan za sve nas, sposoban za sve nas, imao je ljubavi za sve nas, ?ak je i nae brige brinuo za nas. Bio je strog, dodue, ali pravedan i njegova su se pravila uvijek znala. Ako si se pridravao crnog na bijelom, ako si marljivo u?io i radio i bio dobar drug… mogao si o?ekivati da, u najmanju ruku, ne?e ostati nezbrinut i da u raspodjeli ljubavi, zasluga i pravde ne?e ostati grubo zakinut. Mi smo Titi bilo jako dobra djeca. Onda je Tito umro i mi smo ostali siro?ad.


Jako smo se uplaili za svoje sudbine i zapitali se ta ?e biti s nama. Nadali smo se da ?e se na?i neki novi Tata koji ?e nas opet primiti za ruku i, namirene i utjeene, povesti dalje. Tata se nije pojavio. Mi smo se onda uzdali u one ve?e me?u nama da pokau zrelost i razboritost i da nam daju ruku pa da, naslanjaju?i se jedni na druge, krenemo u nacionalno odrastanje. Umjesto toga, oni su preplaeni i izgubljeni, i sami tragali za svojim Titi?ima. Naposlijetku su ih nali, ali samo za sebe i, umjesto da nas kao manje i slabije pomau i tite, oni su nas po?eli tu?i i uzimati nam novac od uine.

Njihovi Titi?i nisu rekli da to ne valja, kao to bi to gromko presjekao Tito, oni su rekli da tako treba i da je tako red.Onda su nas po?eli klati i desilo se to to se desilo. I mi smo sebi pokuali na?i nekog Titi?a, ali su se nai Titi?i inkarnirali tek kao Tihi?i, a u me?uvremeni su se na nama izredali, kako kod kog naroda, to neodlu?ni, to korumpirani, to genocidni, sa rukama okrvavljenim do lakata. Mi smo tako shvatili da naeg Tite vie nema. I da ga ne?e ni biti.

Zato smo po?eli vjerovati u neke druge odrasle likove, kao to su vazda pijani dajda Ujedinjeni narod i rasputena tetka me?unarodna zajednica, nadaju?i se da ?e nam oni pomo?i da zaustavimo krv koja lipti iz naih otvorenih rana i da ?e nas, nakon toga, uhvatiti za ru?icu, povesti sa sobom i pomo?i nam da ostvarimo pravdu.

to su se nae zablude o ivotu i svijetu vie razbijale o krvave hridi stvarnosti, to smo mi vie vjerovali da na svijetu ima neke pravde, moda ?ak i podsvjesno vjeruju?i da, to naa patnja bude ve?a, to ?e i nepravda biti o?itija, pa ?e je biti lake prepoznati i osuditi. Naposlijetku, ne mogavi gledati tu grozotu i svoju sramotu, dajda se rastrijeznio a i tetka se presabrala, pa su na brzinu zaustavili tu?njavu, ba onda kada smo mi bili na pragu da se, izbijenih zuba i izranavljenog tijela, osovimo na noge i siledije sastavimo sa zemljom.

?im je klanje prestalo, mi smo, onako nedoklani, ponudili svijetu svoje rane na vidanje i na uvi?aj. Ovo je sasvim prirodno, jer svako ko se dobro napatio u ivotu o?ekuje za sebe neku pravdu i neku naknadu. to je patnja ve?a, to je ve?i i osje?aj da ti, po pravu i pravdi, pripada neko iskupljenje za tvoje patnje. Naivno vjeruju?i u neki ideal pravde, mi smo je ganjali do nakraj svijeta, sve do najvieg suda na ovom svijetu.

U me?uvremenu smo i dalje tragali za nekim, bilo kime, da nas usvoji, da kae - vi ste moji ili vi ste nai i, od sada pa nadalje, ja ?u se brinuti za vas i sve ?e biti u redu. No, raskalana tetka se ve? odavno izgubila, a pripiti dajda odlutao u najbliu kafanu na nekoj novoj, tu?oj liniji razdvajanja. Ve? gotovo navikli na to da smo globalno siro?e, mi smo se nastavili uzdati u globalnu tubu na globalnom sudu, da makar simboli?ki dobijemo pravdu koja se, ionako ni?im ne moe ostvariti, i da nas jo jednom svijet potape po glavi kao dobro dijete koje se mnogo napatilo.

I presuda je izre?ena. Ali ne brinim glasom roditelja, ve? nervoznim objanjenjem u?itelja koji kae - “Dosta je bilo! Ti, mali, tebe su izudarali, i samo su ti slomili nos. A ti, veliki, nisi trebao… I nemoj da bi slu?ajno opet! Razlaz!”

I svijet se raziao. Djeca sa igralita su se razila. Ostali smo mi, okrvavljeni, modri, uplakani, sami.

Sami. Na kraju puta. Potpuno sami.

Sada se moemo, po naem dje?ijem obi?aju, jo samo saalijevati, plakati i krvariti do sutona, ?ekaju?i da nas ive raskomadaju i kosti nam raznesu akali i divlji psi. Ili se moemo praviti starmala, mudra djeca, koja ?e re?i da se moemo uzdati u pravdu i zasluenu nagradu i kaznu odmjerene svakome barem na Onome svijetu. Samo to zaboravljaju ili preu?uju da se na Onome svijetu sudi ljudima, a ne dravama.

to se ti?e ove tube, ovog svijeta i ovozemaljske pravde - tu je kraj. Svijet nije pravedan i Veliki Tata ne?e do?i. Bosna ne?i biti i ostati ne?iji protektorat, a Bosanci ne?e, poput nekih drugih, biti upisani u knjige kao Velika rtva.

Pitanje je - moemo li mi, premla?eno, poniavano, silovano dijete opstati u ovakvom svijetu? Moemo li pokupiti svoje krpe, ulijepljene skorenim blatom i zgruanom krvi i napraviti sami svoje prve korake? Moemo li, umjesto da vje?ito pruamo ru?ice da nas za njih vodaju, historiji opaliti amar, a sudbinu ?epati za guu i prosiktati joj, unijevi joj se u lice - “E, sad si moja! Dosta si ti odre?ivala mene, sad ?u malo ja tebe!”

To da li moemo, vie nije nimalo bitno, jer znam da izbora nemamo.

Ako ova presuda, ovakva kakva je, dovede do otrijenjenja i trgne nas iz histeri?ne zaokupljenosti sobom i svojim patnjama, onda ?e to biti najbolja stvar koja se, od rata naovamo, mogla desiti Bosni i Hercegovini. Tako ?emo jedino shvatiti da samo na sebe, i jedino na sebe, moemo ra?unati. Shvatit ?emo da je, u ovom i ovakvom svijetu, potrebno i mogu?e uzvratiti istom mjerom, da bi se u njemu opstalo. Shvatit ?emo, naposlijetku, da smo mi sami odgovorni za svoju sudbinu, i da je sve ostalo samo izgovor za odustajanje od samoga sebe.

Moda tada mi, Bosanci i Hercegovci, kao narod kona?no odrastemo.

Objavio/la: MoodSwingeR, 27. Feb. 2007. u 7:12 | Nesvrstano | 9 komentara |

9 komentara »

  1. Sudbina (ili ta ve?…kako god to tko nazivao) i postoji zato da bi joj se opalio amar.

    Comment by Hellen | 27/02/2007.

  2. Optimisticni pronalazak izgubljenog tracka nade. Aferim!

    Comment by kokaracha | 27/02/2007.

  3. napisah komentar, al’ mi ga “ne primi”
    nije bio su?en
    komentar mislim

    Comment by hadzinica | 27/02/2007.

  4. Svaka cast, odlicno sroceno…

    Comment by Pingvin | 27/02/2007.

  5. Tacno tako. Ja sam shvatila kad sam dosla ovamo koliko je Bosna nebitna ikome drugome osim nama Bosancima, i koliko niko ne konta, tacnije ne zeli da konta. Pa pustili su da se desi Srebrenica i onda su im dijelili medalje za dobro ucinjeni posao.
    Boli bolan nekog za nas… Da nas istrijebe sve redom, ne bi ni trepnuli… Sami smo na svijetu, izgleda…

    Comment by Glavniejbi | 28/02/2007.

  6. Evo, u pare da nema nita od tog otrjenjenja! Ne?e ? Naravno, nisi budala.

    Comment by Corto Maltese | 28/02/2007.

  7. .

    Comment by Corto Maltese | 28/02/2007.

  8. i da, dobri bosnjani su se digli, ne daju na zemlju pradjedova, znaju oni sta je pravda, svjesni su patnje i krvi, sve oni znaju, sve su spremni uciniti, al vec sutra istocnom stranom neba u cik zore pozitivno krecu naprijed s velepoznatim susjednih nam zvijezda u usima, njihovim milim zvucima, istim onim koje smo slusali dok je krdo bizona prelazilo preko nas…i svake zore na isti nacin, do isteka mirnog intervala, ovo “delta te” tezi nuli, godine cure, a mi neosvijesteni “spremno” cekamo novi “gradjanski” 21. vijeka, ipak, bilo bi grehota neisprobati nove tehnoloske mogucnosti, ko smo mi da negodujemo, neka, spremno cekamo vase prohtjeve, vase vjezbaone, spremno kao i svakih 50 godina…

    Comment by travka pod kaljacom | 28/02/2007.

  9. prvi, glavni dio nedostaje, “internet ga je pojeo”…”otadzbina” (fatherland) robert harris - preporuka za citanje i usporedbu 45-92…

    Comment by travka pod kaljacom | 28/02/2007.

Ostavi komentar

Your Ad Here
Zapisi na ovoj stranici su zaštićeni. Vidi: Creative Commons Attribution-Noncommercial-Share Alike 3.0 License.