Umijeće tersanja

Odrastanje naroda

?udljivoj sudbini i njenoj varljivoj sestri historiji, nije te�ko od odraslih ljudi o?as napraviti djecu. Kada se ba� zagriju i u igri zanesu, nije im nemogu?e djecom u?initi i ?itave narode. Koji onda lutaju svijetom, ubogi, bosi, izgladnjeli i prestravljeni, tragaju?i za nekim ko ?e im biti napola roditelj, a napola spasitelj, pa o?inski pouzdano i maj?inski nje�no, brinuti za njih. Odjenuti ih, nahraniti, uvesti u red, misliti na njih i za njih.

Takvi narodi prostodu�no i s olak�anjem prihvataju svoje vo?e, svoje o?eve naroda, pru�aju im ru?icu da ih oni iz neizvjesnosti povedu u izvjesnost, bez obzira koliko ta izvjesnost ko�tala. Mi smo jedan od tih naroda. Mi nismo jedino takvo dijete-narod, njih ima na desetine, mo�da i stotine. Dapa?e, mi smo odrasli u buljuku takve djece od naroda, pa smo do?ekali da, nakon mno�tva lo�ih o?uha i zlih ma?eha, rodimo sebi Velikog Tatu. On se zvao Josip Broz.

Broz je bio pametan za sve nas, sposoban za sve nas, imao je ljubavi za sve nas, ?ak je i na�e brige brinuo za nas. Bio je strog, dodu�e, ali pravedan i njegova su se pravila uvijek znala. Ako si se pridr�avao crnog na bijelom, ako si marljivo u?io i radio i bio dobar drug… mogao si o?ekivati da, u najmanju ruku, ne?e� ostati nezbrinut i da u raspodjeli ljubavi, zasluga i pravde ne?e� ostati grubo zakinut. Mi smo Titi bilo jako dobra djeca. Onda je Tito umro i mi smo ostali siro?ad.

Jako smo se upla�ili za svoje sudbine i zapitali se �ta ?e biti s nama. Nadali smo se da ?e se na?i neki novi Tata koji ?e nas opet primiti za ruku i, namirene i utje�ene, povesti dalje. Tata se nije pojavio. Mi smo se onda uzdali u one ve?e me?u nama da poka�u zrelost i razboritost i da nam daju ruku pa da, naslanjaju?i se jedni na druge, krenemo u nacionalno odrastanje. Umjesto toga, oni su prepla�eni i izgubljeni, i sami tragali za svojim Titi?ima. Naposlijetku su ih na�li, ali samo za sebe i, umjesto da nas kao manje i slabije poma�u i �tite, oni su nas po?eli tu?i i uzimati nam novac od u�ine.

Njihovi Titi?i nisu rekli da to ne valja, kao �to bi to gromko presjekao Tito, oni su rekli da tako treba i da je tako red.Onda su nas po?eli klati i desilo se to �to se desilo. I mi smo sebi poku�ali na?i nekog Titi?a, ali su se na�i Titi?i inkarnirali tek kao Tihi?i, a u me?uvremeni su se na nama izredali, kako kod kog naroda, �to neodlu?ni, �to korumpirani, �to genocidni, sa rukama okrvavljenim do lakata. Mi smo tako shvatili da na�eg Tite vi�e nema. I da ga ne?e ni biti.

Zato smo po?eli vjerovati u neke druge odrasle likove, kao �to su vazda pijani dajd�a Ujedinjeni narod i raspu�tena tetka me?unarodna zajednica, nadaju?i se da ?e nam oni pomo?i da zaustavimo krv koja lipti iz na�ih otvorenih rana i da ?e nas, nakon toga, uhvatiti za ru?icu, povesti sa sobom i pomo?i nam da ostvarimo pravdu.

�to su se na�e zablude o �ivotu i svijetu vi�e razbijale o krvave hridi stvarnosti, to smo mi vi�e vjerovali da na svijetu ima neke pravde, mo�da ?ak i podsvjesno vjeruju?i da, �to na�a patnja bude ve?a, to ?e i nepravda biti o?itija, pa ?e je biti lak�e prepoznati i osuditi. Naposlijetku, ne mogav�i gledati tu grozotu i svoju sramotu, daj�da se rastrijeznio a i tetka se presabrala, pa su na brzinu zaustavili tu?njavu, ba� onda kada smo mi bili na pragu da se, izbijenih zuba i izranavljenog tijela, osovimo na noge i siled�ije sastavimo sa zemljom.

?im je klanje prestalo, mi smo, onako nedoklani, ponudili svijetu svoje rane na vidanje i na uvi?aj. Ovo je sasvim prirodno, jer svako ko se dobro napatio u �ivotu o?ekuje za sebe neku pravdu i neku naknadu. �to je patnja ve?a, to je ve?i i osje?aj da ti, po pravu i pravdi, pripada neko iskupljenje za tvoje patnje. Naivno vjeruju?i u neki ideal pravde, mi smo je ganjali do nakraj svijeta, sve do najvi�eg suda na ovom svijetu.

U me?uvremenu smo i dalje tragali za nekim, bilo kime, da nas usvoji, da ka�e - vi ste moji ili vi ste na�i i, od sada pa nadalje, ja ?u se brinuti za vas i sve ?e biti u redu. No, raskala�na tetka se ve? odavno izgubila, a pripiti dajd�a odlutao u najbli�u kafanu na nekoj novoj, tu?oj liniji razdvajanja. Ve? gotovo navikli na to da smo globalno siro?e, mi smo se nastavili uzdati u globalnu tu�bu na globalnom sudu, da makar simboli?ki dobijemo pravdu koja se, ionako ni?im ne mo�e ostvariti, i da nas jo� jednom svijet potap�e po glavi kao dobro dijete koje se mnogo napatilo.

I presuda je izre?ena. Ali ne bri�nim glasom roditelja, ve? nervoznim obja�njenjem u?itelja koji ka�e - “Dosta je bilo! Ti, mali, tebe su izudarali, i samo su ti slomili nos. A ti, veliki, nisi trebao… I nemoj da bi slu?ajno opet! Razlaz!”

I svijet se razi�ao. Djeca sa igrali�ta su se razi�la. Ostali smo mi, okrvavljeni, modri, uplakani, sami.

Sami. Na kraju puta. Potpuno sami.

Sada se mo�emo, po na�em dje?ijem obi?aju, jo� samo sa�alijevati, plakati i krvariti do sutona, ?ekaju?i da nas �ive raskomadaju i kosti nam raznesu �akali i divlji psi. Ili se mo�emo praviti starmala, mudra djeca, koja ?e re?i da se mo�emo uzdati u pravdu i zaslu�enu nagradu i kaznu odmjerene svakome barem na Onome svijetu. Samo �to zaboravljaju ili pre�u?uju da se na Onome svijetu sudi ljudima, a ne dr�avama.

�to se ti?e ove tu�be, ovog svijeta i ovozemaljske pravde - tu je kraj. Svijet nije pravedan i Veliki Tata ne?e do?i. Bosna ne?i biti i ostati ne?iji protektorat, a Bosanci ne?e, poput nekih drugih, biti upisani u knjige kao Velika �rtva.

Pitanje je - mo�emo li mi, premla?eno, poni�avano, silovano dijete opstati u ovakvom svijetu? Mo�emo li pokupiti svoje krpe, ulijepljene skorenim blatom i zgru�anom krvi i napraviti sami svoje prve korake? Mo�emo li, umjesto da vje?ito pru�amo ru?ice da nas za njih vodaju, historiji opaliti �amar, a sudbinu �?epati za gu�u i prosiktati joj, unijev�i joj se u lice - “E, sad si moja! Dosta si ti odre?ivala mene, sad ?u malo ja tebe!”

To da li mo�emo, vi�e nije nimalo bitno, jer znam da izbora nemamo.

Ako ova presuda, ovakva kakva je, dovede do otrije�njenja i trgne nas iz histeri?ne zaokupljenosti sobom i svojim patnjama, onda ?e to biti najbolja stvar koja se, od rata naovamo, mogla desiti Bosni i Hercegovini. Tako ?emo jedino shvatiti da samo na sebe, i jedino na sebe, mo�emo ra?unati. Shvatit ?emo da je, u ovom i ovakvom svijetu, potrebno i mogu?e uzvratiti istom mjerom, da bi se u njemu opstalo. Shvatit ?emo, naposlijetku, da smo mi sami odgovorni za svoju sudbinu, i da je sve ostalo samo izgovor za odustajanje od samoga sebe.

Mo�da tada mi, Bosanci i Hercegovci, kao narod kona?no odrastemo.

Objavio/la: MoodSwingeR, 27. Feb. 2007. u 7:12 | Nesvrstano | 9 komentara |