Odrastanje naroda
?udljivoj sudbini i njenoj varljivoj sestri historiji, nije teko od odraslih ljudi o?as napraviti djecu. Kada se ba zagriju i u igri zanesu, nije im nemogu?e djecom u?initi i ?itave narode. Koji onda lutaju svijetom, ubogi, bosi, izgladnjeli i prestravljeni, tragaju?i za nekim ko ?e im biti napola roditelj, a napola spasitelj, pa o?inski pouzdano i maj?inski njeno, brinuti za njih. Odjenuti ih, nahraniti, uvesti u red, misliti na njih i za njih.
Takvi narodi prostoduno i s olakanjem prihvataju svoje vo?e, svoje o?eve naroda, pruaju im ru?icu da ih oni iz neizvjesnosti povedu u izvjesnost, bez obzira koliko ta izvjesnost kotala. Mi smo jedan od tih naroda. Mi nismo jedino takvo dijete-narod, njih ima na desetine, moda i stotine. Dapa?e, mi smo odrasli u buljuku takve djece od naroda, pa smo do?ekali da, nakon mnotva loih o?uha i zlih ma?eha, rodimo sebi Velikog Tatu. On se zvao Josip Broz.
Broz je bio pametan za sve nas, sposoban za sve nas, imao je ljubavi za sve nas, ?ak je i nae brige brinuo za nas. Bio je strog, dodue, ali pravedan i njegova su se pravila uvijek znala. Ako si se pridravao crnog na bijelom, ako si marljivo u?io i radio i bio dobar drug… mogao si o?ekivati da, u najmanju ruku, ne?e ostati nezbrinut i da u raspodjeli ljubavi, zasluga i pravde ne?e ostati grubo zakinut. Mi smo Titi bilo jako dobra djeca. Onda je Tito umro i mi smo ostali siro?ad.
