Ponedjeljak (Brod u boci - II)
Oluja je pred zoru opozvala svoje snjegonosne vjetrove, skupila svoje ledene skute i lijenim se korakom, dostojnim zmske kraljice, sa svojom svitom vratila natrag na sjever. Dan je osvanuo bistrinom gorskog jezera, hladnoćom utegnut u studeni korzet, dan stvoren da ljepotom miluje oči, dok ti mrzlinom izjeda lice.
Zaustavio sam vozilo na kraju ulice što je vodila na dok, i zabacio sam pogled preko njegove dužine. Na drugom je kraju, sa svih strana okruženom vodom, pocupkivala sitna, crna prilika, okrećući leđa ubitačno hladnom povjetarcu. Još jednom sam utegao sve ono što sam stigao natrpati na sebe, unaprijed znajući da će biti nedovoljno da me zaštiti od naleta sjeveroistočnjaka, zakopčao se preko grla, sve do nosa i izjurio van.
Nisam se ni potrudio zaključati auto. Ionako se niko ne bi zamarao mojom pohabanom Corollom, barem ne po ovakvom vremenu i ne u ovaj rani sat. Koliko god ja korakom grabio prema otvorenom, tih se sedamsto metara dobrano odužilo. Naposlijetku sam se približio dovoljno da mogu razabrati starčevo vedro, borama išarano lice, namreškano poput površine mora.
“Hej, eto te…” - nasmiješio se - “Nisi zakasnio, baš si na vrijeme.”
