Umijeće tersanja

Brod u boci

Stajao sam u dovratku, lijevim ramenom oslonjen na vratnicu. Pogled mi je, kao i korak, uvijek oklijevao kada bih se zatekao na ovom pragu. Ako se tek malo pomaknem, ako se nakašljem ili ako samo brzo preletim pogledom preko prostorije, umislio bih sebi, pokvarit ću čaroliju. A čarolija se svaki puta odvijala na drugom dijelu velikog radnog stola, koji je zapremao govtovo čitavu sredinu omanje sobe.

Danas je čarolija bila u svome stadiju brušenja i sastavljanja, blistava pod snopom mliječno-bijele svjetlosti koja je isticala iz metalne lampe pričvrščene za rub stola. Kupajući se u slapu svjetla, dvije su čvornovate, izborane ruke, neobičnom vještinom premetale i okretale komadiće drveta, posežući svako malo za turpijom, četkicom, dlijetom, i drugim sitnim alatkama kojima nikada nisam bio u stanju upamtiti ni imena ni namjene. Kratki slijed kuckanja po mekanom drvetu, po zvuku nalik slovima N i S otipkanim Morse-ovom azbukom, bi se ponovio nekoliko puta, a potom bi slijedilo jedno M, i desna bi ruka mali instrument odlagala na stol. Nakon toga bi, skupa sa lijevom, još malo obrtala par drvenih dijelova, koji su meni često naličili tek na triješčice, i nevidljivom ih magijom uklapala u jednu cjelinu.

Prije nego �to ?u kona?no zakora?iti unutra, pogledom sam iskr?io putanju svojim koracima, jer je ovoj prostoriji nedostajalo prostora. Sva je bila sku?ena i prenapu?ena, od zidova presvu?enih policama punim knjiga, preko slobodnostoje?ih stala�a sa uredno poslaganim alatkama, sve do poda na kom se su se stiskale pra�njave boce raznih veli?ina, od magnuma do salmanazara, a me?u kojima se, tamo prema ?o�ku, prkose?i pra�ini i zaboravu, ko?operio i jedan petnaestlitreni nebukadnezar. I sam zrak je bio ispunjen mirisima, i svi su se oni, vonj �elaka, aroma borovine, memla knjiga i ishlapjeli bouquet burgundca… borili za prostor u mojim nozdrvama.

�u�anj moga koraka je ruke zaustavio u pokretu i dva su me prenuta oka prodorno i nepovjerljivo pogledala preko tankog srebrenastog okvira sa bifokalnim le?ama. Prepoznav�i me, pogled je otoplio, a stisnute su se usne na star?evom licu razvukle u jedva primijetan, ali, za one koji su ga poznavali, prepoznatljiv i dovoljno srda?an osmijeh.

“Ti si…” - izgovorio je tiho, promuklo, vra?aju?i pa�nju svojim drvcima - “Nisam te ?uo.”

“Nit’ sam pisnuo, nit’ sam �u�nuo.” - rekao sam - “Pa me nisi ni mogao ?uti. Osim toga, toliko zadubljen u to �to radi�… ko bi i�ta ?uo?”

“Ja bih.” - odgovorio je, poku�avaju?i uklopiti izbo?inu na jednom drvcetu u �lijeb na drugom - “U neka druga vremena, da sam tvojih godina… ?uo bih te jo� na onom ulazu. Ostario sam.”

“To uvijek ka�e�.” - nasmije�io sam se, pa pokazao rukom po sobi - “Ali, sve ovo �to si napravio u zadnje vrijeme, i �to jo� uvijek pravi�, nikako ne govori u prilog tvom izgovoru. Osim toga, nisam ni ja tako mlad kao �to se tebi ?ini.”

“A ti, k’o biva, zna� kako stvari izgledaju vi?ene mojim okom, pa me s’jetuje�?” - podsmijehnuo se - “Ne brini, kad do?e� u moje godine, zglobovi ?e ti sami re?i koliko si mlad bio u ovaj dana�nji dan. Osim toga, ne stari se samo od godina.”

“Nego?” - podigao sam obrvu, a on je sa stola uzeo omanje �ilo, pa je njime lagano zakucao po drvetu. N, S… pa M.

“Nego… stari se i od ljubavi.” - spustio je �ilo i zagledao se u drvo okom draguljara - “Nisi to znao?”

“Nisam.” - zamislio sam se - “Prvi puta ?ujem. Sretne ili nesretne? Uzvra?ene ili neuzvra?ene?”

“Nije to bitno. Jer, nije to pitanje sre?e ili uzvra?anja…” - zgrabio je sitno dlijeto, i njime, na drvcetu, po?eo utiskivati utor - “To ti je, ponajprije, pitanje pravoga trenutka.”

“Trenutka?” - namr�tio sam se - “Zar se sva na�a ljubav, na�a sre?a, ?itav na� �ivot mo�e, tek tako, temeljiti na jednom trenutku?”

“Mo�e. Sve je u �ivotu, pa i �ivot sam, pitanje trena, jer se za samo tren sve �to znamo, osje?amo i posjedujemo, mo�e pretvoriti u svoju suprotnost. Trenutak je za ?ovjeka, dakle, najmanja i najve?a jedinica mjere.” - strpljivo je povla?io dlijetom po mekanom drvetu - “Tako i u ljubavi. Ljubav u nama dozrijeva, pupa i cvjeta poput behara, buja sve rako�nija i postaje sve ljep�a.”

“I u pravom trenutku…?” - zapitao sam.

“U pravom trenutku, mora uroditi plodom.” - pogledao me o?ima koje su kona?no otkrile razliku u godinama - “Ako se desi prerano, ne valja. Na�a ljubav ostaje nezrela i zauvijek zelena, pa nam trpko�?u i kiselinom dra�i okusne pupoljke na jeziku. Osu?eni smo da takvu ljubav uvijek i iznova ponavljamo i da je svaki put, nesa�vakanu, razo?arani ispljunemo iz usta. Ako se, pak, ljubav ne desi na vrijeme, na�a kro�nja pod te�inom behara, od silne ljubavi koju nosimo u sebi, puca… i mi se slomimo. Od tog trenutka, mi smo starci, du�om pogrbljeni, bez obzira na godine. “

“Ali, kolike su prilike da ?emo u pravom trenutku susresti pravu osobu..?” - usprotivio sam se.

“E, pa vidi�, pravi trenutak je bitan. Prava osoba mo�da nai?e, a mo�da i ne. Ali, ako svoju ljubav u ta?no odre?enom trenutku ne damo nekome, bilo kome, zavr�it ?emo otrovani vlastitom, prezrelom ljubavi, koju nikome nismo uspjeli dati.” - spustio je pogled i prstima ispipao ?vrsto?u spoja izme?u dva drvceta - “Zato nije bitno da li je na�a ljubav sretna ili nesretna, da li je uzvra?ena ili neuzvra?ena, da li je svijetu mila ili je adetima zabranjena… sve dok je pravovremena.”

“I zato ima ljudi koji vole, po na�im ar�inima, nesretno, a u nutrini su sretni, jer su svoju ljubav uspjeli pokloniti u pravi ?as?” - upitao sam i zamislio se - “A ima li ikakva na?ina da znamo kada nastupa taj tren?”

“Mo�da… mo�da ne.” - slegnuo je ramenima, prelaze?i ?etkicom preko svoje konstrukcije - “Ka�u da ima ljudi koji, poput padavi?ara, mogu predosjetiti auru nadolaze?eg trenutka zrijenja svoje ljubavi, a opet, ima onih koje taj tren ne mogu ni naslutiti, sve dok ih ne pregazii poput jure?eg voza. Ali, sve se to, opet, svodi na isto.”

“A tvoja ljubav?” - upitao sam ga, dok je pa�ljivo privezivao konce na polegnute jarbole - “Da li se desila u pravom trenutku?”

“Mislim da na to pitanje nije te�ko odgovoriti.” - odvratio je, umorno podi�u?i glavu i pokazuju?i po sobi, po kojoj su na policama, na stolu, na knjigama, ovje�eni na zidovima… stajali brodovi u bocama. Ba� kao i boce u kojima su bili zato?eni, bijahu raznoliki - neki me?u njima veliki, a neki mali, neki kitnjasto ure�eni, strpljivo, danima dora?ivani preciznom rukom, vo?enom okom ugo?enim za detalje, a drugi tek skice u drvetu, istesani u par sati ogrubjelom �akom mornara.

Uzdahnuo sam.

“Ali, samo da zna�…” - razvukao je usne u obje�enja?ki osmijeh koji je, u trenu, izbrisao sve godine razlike - “Bio je to trik-odgovor na tvoje pitanje. Nego, da ja tebe pitam…”

“Pitaj…” - po?e�ao sam se po glavi, zbunjen.

“Za�to ti svaki puta kada navrati�, neko vrijeme stoji� na ulazu, ne pu�taju?i ni glasa od sebe?” - upitao je, pa�ljivo pola�u?i brodi? na ve? pripremljeni le�aj, paze?i da mu se konci ne zapetljaju.

“Zato �to ne �elim prekidati ?aroliju, a tako je malo ?arobnih stvari u ovom svijetu.” - odgovorio sam, gledaju?i kako polako povla?i konce, a jarboli su se, skupa sa malenim jedrima, uspravili i brod je zaplovio u boci.

“Glupost!” - odvratio je, tankom �icom popravljaju?i detalje svog broda - “Svijet je prepun ?arobnih stvari, ali to si zacijelo znao kao dijete, samo si zaboravio. A osim toga, ?aroliju treba znati prekinuti, to je jedno od velikih umije?a u �ivotu.”

Upitno sam ga gledao.

“�ta misli�, koliko ja brodova stignem napraviti?” - upitao me je.

“Ne znam… koliko vidim, barem jedan sedmi?no.” - poku�ao sam procijeniti.

“Br�i sam od toga.” - nasmijao se - “?esto stignem napraviti i dva. I tako godinama. A sad mi reci… koliko brodova vidi� ovdje?”

“Hmm, dvadesetak… trideset najvi�e.” - poku�ao sam procijeniti.

“Tu negdje.” - slo�io se - “Neke sam prodao, dosta njih sam poklonio rodbini i prijateljima… svi imaju po barem dva i vi�e ih niko ne?e. A �ta misli�, gdje su ostali?”

“Ne znam.”

“Zanima li te?”

“Svakako.”

“Dobro, onda… do?i sutra na dok. Prije posla. I nemoj kasniti.”

- nastavit ?e se -

Objavio/la: MoodSwingeR, 25. Feb. 2007. u 9:21 | Litersatura | 3 komentara |