Brod u boci
Stajao sam u dovratku, lijevim ramenom oslonjen na vratnicu. Pogled mi je, kao i korak, uvijek oklijevao kada bih se zatekao na ovom pragu. Ako se tek malo pomaknem, ako se nakašljem ili ako samo brzo preletim pogledom preko prostorije, umislio bih sebi, pokvarit ću čaroliju. A čarolija se svaki puta odvijala na drugom dijelu velikog radnog stola, koji je zapremao govtovo čitavu sredinu omanje sobe.
Danas je čarolija bila u svome stadiju brušenja i sastavljanja, blistava pod snopom mliječno-bijele svjetlosti koja je isticala iz metalne lampe pričvrščene za rub stola. Kupajući se u slapu svjetla, dvije su čvornovate, izborane ruke, neobičnom vještinom premetale i okretale komadiće drveta, posežući svako malo za turpijom, četkicom, dlijetom, i drugim sitnim alatkama kojima nikada nisam bio u stanju upamtiti ni imena ni namjene. Kratki slijed kuckanja po mekanom drvetu, po zvuku nalik slovima N i S otipkanim Morse-ovom azbukom, bi se ponovio nekoliko puta, a potom bi slijedilo jedno M, i desna bi ruka mali instrument odlagala na stol. Nakon toga bi, skupa sa lijevom, još malo obrtala par drvenih dijelova, koji su meni često naličili tek na triješčice, i nevidljivom ih magijom uklapala u jednu cjelinu.
