…super, al’ je extra!
Potajice vjerujem da su za sve krive posjetnice, u nas još znane i kao vizit-karte, i biografije, one što ih prilažemo uz prijave za zapošljavanje. Svojstveno je to, doduše, svim kulturama, ali u nekima je već odavno neizbježan dio života.
Riječ je, naime, o titulama ili zvanjima što ih ljudi prišivaju uz svoje ime. Svi mi želimo biti važni, biti ozbiljni i više nego prikladni za ono što radimo. Stoga je poželjno da naše zvanje na izgleda što zakukuljenije i neshvatljivije, kako naivan čitalac ne bi nikako iz prve mogao razabrati čime se mi to bavimo. U Italiji već stotinjak godina mnoga zvanja izgledaju tako kao da je, u najmanju ruku, polovica pučanstva plave i plemenite krvi, a druga polovica, odreda, zauzima važne direktorske i rukovodne fotelje.
U američkoj kulturi i nezasitoj trci za napretkom u karijeri, svako radno mjesto, svaki obavljeni poslić postaje izuzetno važno iskustvo, koje, više od završenih škola, svjedoči o sposobnostima kandidata da zauzme mjesto za koje se upravo prijavljuje. Svaka se zanimacija šminka i uljepšava, pa tako i najobičniji čistač postaje viši higijenski tehničar, a servir(ka) - specijalist za pripremanje hrane.
Sa stanovišta nemilosrdnog kapitalizma, ovakva je praksa itekako isplativa. Ljudi se, naime, ne moraju platiti samo novcem. Mi, nesavršeni kakvi smo, prihvaćamo i slobodne dane i zdravstvena osiguranja, ali i pohvale i unaprijeđenja koja gode našoj taštini, a poslodavca ništa ne koštaju. Umjesto da dobije povišicu od desetak procenata nakon crnčenja od pet godina, Sutko dobije tek par posto više para, ali on više nije noćni čuvar. On je sada viši oficir za sigurnost i zaštitu. I Sutko zadovoljan, i (kapitalističke) pare na broju.
Tako se, iz sasma neznanih razloga, već odavno odomaćilo da kućepazitelje po stambenim zgradama u velikim američkim gradovima zovu superintendents. Prilično neuobičajeno, jer je to zvanje, inače, rezervirano za ćate u udobnim foteljama posakrivanim po školskoj administraciji, nadzornike na gradilištima, pa čak i više oficire u oružanim snagama. No, kako se poklonjenom konju ne gleda u zube, taj se naziv odomaćio, a usput su ga i ležerni Amerikanci odavno skratili u prisniji oblik - super.
U ovom značenju, super označava glagolsko stanje trpno, jer iako ne podrazumijeva previše posla, podrazumijeva da te svako od, često razmaženih, stanara može maltretirati kada i koliko hoće. Nije neuobičajeno da, kada malenoj Jennifer pregori sijalica, ona zove supera da joj se ista promijeni. Smjesta! Zbog urođenog sabura i sposobnosti trpljenja, kao i činjenice da, što manje radiš, to bolje prođeš, ovaj je posao kao stvoren za naše ljude. Naši ga ljudi, stoga, objeručke i prihvataju, kad god im se za to ukaže prilika.
Plaća nije velika, ali je pristojna.Veliku dodatnu prednost predstavlja i besplatan stan u prizemlju zgrade, u kojem obitavaju naši superi, svaki sa ženom i buljukom djece. Najveću prednost, ipak, predstavlja labavo radno vrijeme, pa, ovisno o razmaženosti stanara i zaguljenosti poslodavca, većina naših supera ugrabi priliku da se prihvati još nekog posla, obično u večernjim ili noćnim satima, kada im istekne ’službeno’ radno vrijeme supera.
Posao ima samo jednu manu, i to veliku - duža odsustvovanja sa posla nisu poželjna, niti dopuštena. Stoga svaki naš super ima srce puno tuge, dušu punu želje i usta puna starog kraja, jer tamo rijetko navraća, a kratko ostaje. Uvijek te pita čuješ li se sa svojima i ‘kako je tamo’, a onda ti, uz uzdah, prizna kako ti zavidi, jer ti ‘možeš tamo kad poželiš, a ja…’. Tu se rečenica obavezno prekida, tren nakon što glas zadrhti, potom pogled zabludi u daljinu, a suza u oku zacakli baš tamo gdje se spajaju vjeđe.
Čovjek u takvim situacijama uvijek osjeti nelagodu, čudnu mješavinu krivnje i objede, pa se zada u tapšanje po ramenima i tješenje snuždenog supera riječima kako, eto, slijedećem odlasku u domovinu samo što nije vakat, a i penzijica se već smiješi za samo petnaestak godina… Od silne srdačnosti bude mi neumjesno pripomenuti kako mi se wc-šolja nešto začepila ili kako mi frižider malo jače brunda i već čitavu heftu šeta lijevo-desno po kuhinji, kao nervozni čiko po čekaonici u Domu zdravlja
Ima tu još stvari koje su, u međuvremenu, pozakazivale i pokvarile se, a meni sve nezgodno da upitam i da zatražim da se to popravi. Sve nešto mislim da nije u redu da bihuzurim čovjeka tek tako. Ne što je super, već što je naš. A i što je ‘nako, k’o čovjek - extra.
* * *
Maleno je društvo gostiju pocupkivalo pred izlazom, iščekujući prvi izlazak u grad, dok sam se ja izvlačio iz još jednog neobaveznog ćaskanja sa superom.
“Hej, a ko ti je ovaj s kim pričaš na našem? Neki komšija?” - upita me radoznali ženski glas, samo što se staklena vrata zatvoriše za mnom i ja iskročih na svjež zrak.
“Ovaj? Ma, jok. On mi je super. Inače, naš čovjek.” - odgovorih ja automatski na postavljeno pitanje.
“Aha… pa i čini se ‘vako fin.” - složi se glas sa mnom, pa nastavi - “A šta on radi? Čime se on bavi?”
“Ma, super… ovdje u zgradi.” - ponovih odgovor, još uvijek ne poklanjajući postavljenom pitanju punu pažnju.
“Dobro, vjerujem da je super.” - začu se isti glas, ovaj puta tonalitetom radražene mačke - “Ali, šta radi?”
“Ama, super! Evo, ovdje! Vidiš ovu zgradu? E, tu!” - brecnuh se sad i ja.
“Ama, zaboli me i kakav je i gdje je! Lijepo sam te pitala - Šta radi čovjek?” - ono što je dopiralo do mojih ušiju bijaše već siktanje kobre pred kobni skok na nedužnu žrtvu - “Hoćeš li mi odgovoriti ili nećeš?!”
“Pa, i odgovaram ti sve vrijeme!” - skupih prste pri vrhovima, kao Talijani, pa ih protresoh u njenom pravcu - “Čovjek je sup… kućepazitelj!”
“Aha. Pa što odmah ne reče?.. Dobro, nego hoćemo li već jednom u taj grad?”
ne ele svi biti vani, ozbiljni.. itd:)
et post do?ekala.. pro?itala.. sad mogu rahat na spavanje.. super!
Comment by ManjeVishe | 23/02/2007.
Hahahahhaahahahahahhaahahahahah, ?ovjek je SUPER…
Veselo komija, a kako se selo zove?
Comment by Strippy | 23/02/2007.
marketing je sve
Comment by hadzinica | 23/02/2007.
a tek kad odes na jug Italije pa vidis na vratima u zgradi sve vrvi od ing, dipl. ecc, i mojih omiljenih geometara i knjigovo?a( geom. i rag.) . u italiji se svako ko je zavrsio fakultet zove doktor ili doktorica. tako sam i ja dottoressa iLuzija. a meni smijesnooooo. uvijek kazem: pa jeste mama je htjela da studiram medEcinu…
Comment by iluzija | 23/02/2007.
sexy girls
Comment by Britneynjokl | 6/05/2007.
dobro si ovo americko opisao ali ima i druga strana politicke korektnosti - a to je da oni koji su inzinjeri ili doktori ili advokati sebe javno ne predstavljaju sa silnim svojim titulama u javnosti.
Comment by eureka | 4/01/2008.