…super, al’ je extra!
Potajice vjerujem da su za sve krive posjetnice, u nas još znane i kao vizit-karte, i biografije, one što ih prilažemo uz prijave za zapošljavanje. Svojstveno je to, doduše, svim kulturama, ali u nekima je već odavno neizbježan dio života.
Riječ je, naime, o titulama ili zvanjima što ih ljudi prišivaju uz svoje ime. Svi mi želimo biti važni, biti ozbiljni i više nego prikladni za ono što radimo. Stoga je poželjno da naše zvanje na izgleda što zakukuljenije i neshvatljivije, kako naivan čitalac ne bi nikako iz prve mogao razabrati čime se mi to bavimo. U Italiji već stotinjak godina mnoga zvanja izgledaju tako kao da je, u najmanju ruku, polovica pučanstva plave i plemenite krvi, a druga polovica, odreda, zauzima važne direktorske i rukovodne fotelje.
U američkoj kulturi i nezasitoj trci za napretkom u karijeri, svako radno mjesto, svaki obavljeni poslić postaje izuzetno važno iskustvo, koje, više od završenih škola, svjedoči o sposobnostima kandidata da zauzme mjesto za koje se upravo prijavljuje. Svaka se zanimacija šminka i uljepšava, pa tako i najobičniji čistač postaje viši higijenski tehničar, a servir(ka) - specijalist za pripremanje hrane.
