Why don’t you take that and stick it up your… surprise?!
Mrzim iznena?enja. Da, ba ih mrzim. Iako ?e vam svi noviji, post-freudovski, priru?nici psihologije za prvu godinu likovne akademije, ili za tre?u godinu gra?evine re?i isto: mrnja je jako otra rije?, puna negativnih konotacija i emocija… ja otvoreno radim ba to - mrzim.
Zato, pitate me?
Zato to pozitivnog iznena?enja - nema. Zato to od malih nogu, otkako se moj stariji brat znao zavu?i ispod naih kreveta ili upasti u ormar i onda mene plaiti, ja sam svjesna da iznena?enja ne valjaju. Prvo mi rekoe da nema Djeda mraza. Eto ti iznena?enja! Malo potom, rekoe mi da trebam u kolu. Opa, eto novog iznena?enja! O selidbama i seobama da ne pri?am. Iznena?enja bude toliko da se komotno mogu izvoziti. A svi se sigurno i ne sje?amo onih silnih “iznena?enja” kada te dovedu kod tete u bijelom u hladnu prostoriju sa slikama Bambija na zidu, gdje te do?eka iznena?enje u vidu igle, ravno u “debelo meso”.
