A ko je mene pitao za miljenje?
“I, koleginice, ta mislite o ovome?”
“Pa… Bahtin bi rekao…”
“Da, Bahtin bi sigurno neto rekao… nego, ta vi mislite?”
“Pa … mislim da bi kriticari nazvali ovo…”
“Ne razumijete me. ta Vi mislite o ovome? Vi li?no?”
“Ja? Zar treba neto da mislim?” ostadoh u ?udu.
Taj ispit sam pala. I otkrila da mi je mozak, ipak, potreban. Ne uvijek, dodue, ali uglavnom potreban. Odlaze?i na ispite laka koraka (Aha, laka! Kako da ne, jasno je da je ovo samo za potrebe teksta), mozaksamnaj?e?e ostavljala kod ku?e, a namjesto mozga,glavu bih napunila ?injenicama, brojevima, godinama, imenima… Biflala sam tu?e biografije s manje ili vie uspjeha, iznosila tu?e teoreme, prepri?avala tu?e pri?e, reproducirala, ne uvijek tako vjerno, tu?e poglede na svijet, povezivala tu?e ideje na o?igledan i ne-treba-mi-puno-mozga-da-ovo-skontam na?in. Drugo mi nije trebalo. Do tog popodneva kada me je S. Strana upitala da se ozbiljno zamislim nad Blokom. A S. Strana i nije bila toliki izuzetak. Samo bi se kod nje glava razbijala toliko da su patili i ostali dijelovi tijela. Poslije njenih predavanja vra?ali smo se ku?i zgr?enih eludaca i ubrzanog pulsa. Uz osjecaj gor?ine da smo nedorasli, da nam se misao nikada ne?e dovoljno vinuti k nebu. Barem se meni tako ?inilo.
I onda sam, nakon o?iglednog fijaska, shvatila da me do tada skoro niko nikada nije pitao za miljenje u koli. U osnovnoj (u frikoj Titovoj udovici Jugoslaviji) su mi bile dovoljne pjesmice naucene napamet, What day is today? Today is Monday!, ofanzive, malo odbrane i zatite, geografija drage nam domovine, osnovi socijalisti?kog samoupravljanja, skuhani puding od malina na doma?instvu, 2+2. U srednjoj su se stvari zakomplikovale pa smo se dali na korijenje (ono matemati?ko), na Vaska Popu i Aleksandra Vu?u, kratke pri?e, Rat i mir, detalje opsade Lenjingrada, koli?inu vune koju proizvode merino ovce svake godine u Australiji kao i ta?an broj istih, njema?ku posljeratnu proizvodnju eljeza, dijelove poluatomatske puke, Bachove fuge, diobu ?elija, fotosintezu, osmozu i difuziju, periodni sistem elemenata, helijum, litijum, bor, ugljenik, prvu pomo?, previjanje ranjenika, longete i gipseve, pragmatizam, Platona, Heraklita, kapitalizam, anarhiju, faizam… prihvataju?i ili odbijaju?i isto bez pogovora, bez kritike, bez ijedne misli. U?ili smo, proizvodili ve? znano znanje, ponavljali uglas, kre?u?i se utabanom stazicom strogo odabrane kulture. Diskusije je slabo bilo, osim kod ponekog nastavnika ili profesora. Bili smo, onako metafori?no, reproducirana, a spremna na reprodukciju, bi?a. Nije da nismo mislili, ali nije ni da jesmo.
Da li je u pitanju bio sistem u kojem se slabo ta dovodilo u pitanje, da li je bilo malo vremena, a razredi onako puni vesele djece, da li je to bio svjestan odabir naih u?itelja, ne znam. Znam samo da se tog popodneva kod S. Strane, daleko od Sarajeva nisam mogla izvu?i na godine kada sam u?ena papagajski ponavljati ?injenice. Trebalo mi je vie, trebao mi je instrument koji mi kola nije dala, trebalo mi je ono radi ?ega sam do tog popodneva provela 16 godina u klupama bive Jugoslavije. Trebalo mi je moje, li?no, personalno i sopstveno miljenje za koje me u osnovnoj, srednjoj i na fakultetu kod nas rijetko ko upitao.
Ne pljujem po naoj koli i znam da smo naucili mnogo vie od Amera, Engleza i Francuza (uobi?ajeni likovi socijalisti?kog vica). Ne pljujem ni po nastavnicima kojima je moda i bilo nametnuto jednoobrazno razmiljanje i nacin ispitivanja. Ne pljujem po prolosti iz prostog razloga to je ne mogu promijeniti. Ne pljujem jer imam osje?aj i strah da je danas, moda,mnogo gore. Ali bih voljela da me je neko tada, moda 1989-te, upitao:
“Dijete, kako je bilo citati Davi?ovu Pesmu?”
Odgovorila bih: “Nastavnice, praaaaaaavo dosadno.”
ODLI?NO. Klap, klap, klap.
Oduevih se nad ovim merino ovcama. Genijalno.
Comment by Strippy | 20/02/2007.
ta god da ti napiem bi?e sladunjavo. odustajem.
Comment by hadzinica | 20/02/2007.
strippy: hvala. mada tu nema skoro nista genijalno, mi smo fakat ucili broj merino i drugih ovaca po bijelomE svijetu. avaj
hadzinice, bona, pusti sladunjavosti, nego mi reci kako danas stvari stoje, priupita li te iko za misljenje na ispitu ili moras samo reprodukovati vjerno tudje misli.
dodatak: ko je isao u I gimnaziju i imao cast da mu predaje slijepi prof. Branko Miljko zna da se kod Miljka nije moglo citati i tako koristiti njegov hendikep. uvijek je znao naci neko pitanje gdje bi ucenik morao porazmisliti. mozda je to stvarno metafora tadasnjih skola. kod slijepih smo razmisljali, kod ociju sokolovih samo ponavljali kao papagaji. a mozda samo generalizujem, kako su me navikli.
Comment by iluzija | 20/02/2007.
i nita se promijenilo nije…
samo, pitam se koliko je danas mogu?e imati originalno “li?no miljenje”… dodue ovo je sad malo proirivanje teme.. ali, fakat koliko jedna prosje?no i vie na?itana osoba moe imat li?nog miljenja ako je sasvim zadovoljna i ve? je pronala neko tu?e s kojim se slae.. a opet s druge strane… ko bi cijenio il uop?e sasluao nekog ko nikad nije knjige pro?itao..
stvar je u tome to ( govorim za sebe), i kad pro?itam neto stanem, pokuavam da uhvatim svoj prvi dojam o tome… jer jedino njemu kao mogu vjerovati.. ali i to se zna promijeniti ha pro?ita neku dobru kritiku, i po?ne sam sebi spo?itavati kako si glup i imbecilan jer ti se nije svidilo neto to se tako nekom “velikom umu” svidjelo… bla bla..
ne?u vie:)
Comment by ManjeVishe | 20/02/2007.
Cinjenica je, isto tako, da se nacin na koji gledamo i vrijednujemo znanje dramaticno promijenio upravo u posljednjih 15-ak godina.
Nekad je bilo bitno znati ove stvari, jer, ako ih nisi znao, nisi se ni mogao pozvati na vlastito misljenje. Danas se, brzim prelistavanjem par dobro odabranih stranica na netu, mozes, krecuci od nule, jako brzo upoznati sa nekom temom i o njoj formirati svoje misljenje. U neka jos starija vremena, ni puko pamcenje cinjenica nije imalo vrijednost, koju je, recimo, imala vjestina prepisivanja dokumenata u svrhu njihovog umnozavanja i sirenja svijetom. Sve u svoje vrijeme.
@Legally Ters - Sasvim je u redu, za svoje, odabrati tudje misljenje, ako znas sebi i drugima objasniti zasto je to tako. Isto je tako za svaku pohvalu (kazu advokati
), biti u stanju saslusati razlicita misljenja i shvatiti njihovu utemeljenost (ono “odakle dolaze”.) No, malo je nezgodno ako se tvoje vlastito misljenje mijenja sa sa svakom promjenom vjetra.
Comment by MoodSwingeR | 20/02/2007.
naravno da je u redu.. ne rekoh da nije… ali htjedoh re?i da je nemogu?e tek tako “misliti za sebe”… tj. mogu?e je.. ali onda ti je to fenomen “100 godina samo?e”( e vidi ja to tako zovem.. i sad kad bih po?ela objanjavat zato, bilo bi vie nalik na post nego na komentar)… elem… mislim da je isto tako nezgodno ako na tvoje miljenje ne uti?e svaka - da ba svaka promjena vjetra ( sad bi se moglo diskutovat o tome ta ti podrazumijeva pod promjenama vjetrova)… pa makar ga i ne promijenila, ali jednostavno mora se uzet u razmatranje.. i mora se preispitat ( ne, ovo ne govorim za sebe:)).. jer samo tako moe da ga u?vrsti i sebi potvrdi… bla bla.. al sam se zapalila za temu:)
Comment by ManjeVishe | 21/02/2007.
eto me malo kasnije da komentarisem.
Comment by iluzija | 21/02/2007.
@ MV: Mislim da se taj fenomen zove ’solipsizam’. Nadam se da ce tvoje zapaljenje na temu teme uroditi nekim kreativnim postom, a nikako a) spontanim samosagorijevanjem ili b) prelaskom na slijedeci fakultet.
Comment by MoodSwingeR | 21/02/2007.
moodz: spontano samosagorijevanje je uobicajen izgovor piromana uhvacenih na djelu. a obicno vrlo rijedak fenomen u prirodi.
nego to za misljenje. ja sam misljenja da su nase skole zaista preopterecene djelima i mislima kriticara (npr. ucenjem teorije knjizevnosti umjesto knjizevnosti same) imati stoga svoje misljenjeje jako tesko, barem je meni tako bilo. a ovo sto manje-vise kaze za dojam, eh pa u tome je zaista i problem. svi mi imamo dojmove, zaustavimo se nad knjigom jer nam se nesto svidja ili ne svidja. problem nastane kada moramo argumentovano objasniti zasto bi npr. neko djelo bilo bolje ili gore, zasto bi tudje misljenje bilo bolje ili gore, prihvatljivije ili neprihvatljivo. kod nas se nekako te diskusije oko knjiga, muzike, filma,kulture, a bogme i politike uvijek svedu na onu O ukusima se ne raspravlja.
veliko je pitanje koliko znamo razlikovati sopstveni dojam od sopstvenog misljenja. to je barem moj vjecni problem. mozda se radi o istom? mozda smo previse subjektivni da bismo imali objektivno misljenje? zanimljivo, mislim da ova tema otvara vise puteva istrazivanja. prilicno neobicno za moje postove
:)
Comment by iluzija | 21/02/2007.
to je zato to nas pogreno u?e teoriju knjievnosti. teorija knjievnosti ne bi smjela biti is?itavanje i razmatranje (prevakavanje) miljenja drugih (bez obzira koliko (im) veliki bili). teorija knjievnosti svom studentu treba ponuditi sredstva i metode formiranja vlastitog miljenja. cjelokupno obrazovanje bi zapravo trebalo pojedinca osposobiti da samostalno i kriti?ki razmilja.
ne znam ta podrazumijeva pod dojam vs. miljenje. po mom nekom tuma?enju, miljenje podrazumijeva da ga moe argumentovati. ali i jedno i drugo su subjektivni. i u tome nema nita loe. i treba da zna ta ti li?no misli o ne?emu.
Comment by zora | 21/02/2007.
pade mi na pamet primjer matematike
ako povu?emo paralelu - ono kako nas u?e razmiljati o knjievnosti je kao da nas u?e rjeenja matemati?kih zadataka napamet, bez da nam pokau postupak dolaenja do tih rjeenja
zato kod nas u raznoraznim sferama dolazi do diskusija o tome da li su 2+2 4 ili moda 376 koje se zavravaju kobnom O ukusima se ne raspravlja
Comment by zora | 21/02/2007.