A ko je mene pitao za miljenje?
“I, koleginice, ta mislite o ovome?”
“Pa… Bahtin bi rekao…”
“Da, Bahtin bi sigurno neto rekao… nego, ta vi mislite?”
“Pa … mislim da bi kriticari nazvali ovo…”
“Ne razumijete me. ta Vi mislite o ovome? Vi li?no?”
“Ja? Zar treba neto da mislim?” ostadoh u ?udu.
Taj ispit sam pala. I otkrila da mi je mozak, ipak, potreban. Ne uvijek, dodue, ali uglavnom potreban. Odlaze?i na ispite laka koraka (Aha, laka! Kako da ne, jasno je da je ovo samo za potrebe teksta), mozaksamnaj?e?e ostavljala kod ku?e, a namjesto mozga,glavu bih napunila ?injenicama, brojevima, godinama, imenima… Biflala sam tu?e biografije s manje ili vie uspjeha, iznosila tu?e teoreme, prepri?avala tu?e pri?e, reproducirala, ne uvijek tako vjerno, tu?e poglede na svijet, povezivala tu?e ideje na o?igledan i ne-treba-mi-puno-mozga-da-ovo-skontam na?in. Drugo mi nije trebalo. Do tog popodneva kada me je S. Strana upitala da se ozbiljno zamislim nad Blokom. A S. Strana i nije bila toliki izuzetak. Samo bi se kod nje glava razbijala toliko da su patili i ostali dijelovi tijela. Poslije njenih predavanja vra?ali smo se ku?i zgr?enih eludaca i ubrzanog pulsa. Uz osjecaj gor?ine da smo nedorasli, da nam se misao nikada ne?e dovoljno vinuti k nebu. Barem se meni tako ?inilo.
