Paralyzed
Nama se naši koraci uvijek doimaju novi i slobodni. Određujemo im ritam i dužinu, biramo pravac i odredište, sve sami. Oličenje naše slobodne volje. Iskorak u budućnost. U prostor. U slobodan prostor između ljudi, kojeg ne ispunjava ništa, prazan papir kojeg će, poput voštanih bojica, ispuniti naša namjera. Ili neće, samo ako tako odlučimo.
Ono što ne vidimo, čak ni ako se osvrnemo veoma, veoma brzo, silni su konci prošlosti koji se vuku za nama. Poput marioneta odbjeglih iz raspuštenog lutkarskog pozorišta, mi veselo hodimo ulicama, dok se za nama na podnevnom suncu ljeskaju svilenkaste niti koje nas vežu za našu vlastitu prošlost. Iako labave i ukaljane prašinom, blatom i bljuzgavicom, one su neraskidive. Tek s vremena na vrijeme, poneka se od njih zategne, pa nam ruku zaustavi u pokretu ili nam pogled upravi u drugom pravcu, tamo kud nismo namjeravali pogledati i… naša se sudbina zauvijek izmijeni.
