Umijeće tersanja

…samo �aku olova i ne�to protiv smorova…

Ja priznajem da sam ters. Ali ne priznajem, niti ?u ikada priznati da sam smor. Slu�beno poznati kao smoricus vulgaris, smorovi su posebna vrsta ljudi. I �to je najgore, ?esti su u svim okru�enjima. Kompatibilnost smora i tersa je prosto nemogu?a, radi identi?ne polarizacije koja je u osnovi oba karaktera, ali sa tolikim jazom izme?u osnovnih postavki oba operativna sistema. Zadnjih godina veliki broj nau?nih radova se posebno bavio temom ��ta je starije, smor ili tersluk�?

Ters recimo primije?uje stvari i onda satima negoduje. Smor, pak, on the other hand, primije?uje stvari i zapitkuje za�to su one takve. Smor satima mo�e pri?ati i zapitkivati, posebice o stvarima koje svako normalan, pa skoro i svaki ters prihvata �zdravo za gotovo�. Ters ?e satima da gun?a zato �to je zemlja okrugla, dok ?e svaki smor, primjerice, da zapitkuje cijelu vasionu da li se oni sla�u sa Kopernikom, i za�to oni misle da je zemlja okrugla.

Stigli smo u Libiju.

Ja, koja sam ovdje samo jednom gostovala, i poprili?no upijala novo okru�enje, sada glumim doma?ina. Ne mogu pojasniti da se ne trebamo sedam dana unaprijed brinuti radi povratka. Ne mogu da nacrtam i do?aram gostima da smo sada u rukama jedne flegma-nacije, gdje se svi problemi rje�avaju bez sekiracije i uz par ljudskih osmjeha i malo neobavezne pri?e. Gdje je sve mogu?e, ovisno samo o tome kako se pita. O?igledno, to smorovima te�e pada nego tersovima. Oni bi ra?e pitali za�to je to tako. Jer, prema osnovnom postulatu i teoriji smorova, svijet nije postao da bi u njemu �ivjeli razni ljudi, ve? da bi smorovi danima zapitkivali o najsitnijim detaljima, koji se svakom namjerniku ?ine minornim i zanemarivim.

�Ho?e nam opet trebati paso�?� pita jedan smor. Drugi vi?e cariniku �dobro ve?e� na te?nom na�em jeziku. Zaboravi ti �hello� ili �good evening�, ili poznatu �havarju� frazu koju ?e svaki radoznali i ljubopitivi Libijac uputiti strancu. Ja slije�em ramenima, uz �neka vam bude pri ruci� obja�njenje. Smor opet zvjerka okolo. �A ?ujte, jel’ to torbe opet idu na rendgen?� Ja gledam u kolonu ljudi koji su sa nama doputovali, i koji svoje torbe uredno stavljaju na traku. Opet slije�em ramenima. Strah me svog jezika. Ako mi povuku �ivac smorovi, onda ?e tersluk da prevlada, sva�ta ?u im re?i, a od ove posjete, i moja firma i ja li?no, o?ekujemo puno toga. Zna?i, moram se dodvoravati. Sssmorovima. Sssjajno.

Tu ve?er, uz lagano, osvje�avaju?e pi?e, smor razgleda jelovnik. Gleda sliku �gr?ke salate� uz koju stoje svi sastojci, jasno napisani na engleskom jeziku. O slici tanjira sa salatom da ne govorim. �Ho?ete li mi re?i �ta ima u ovoj salati??� pita smor. Oduzimam mu jelovnik, prevodim cucumbers u krastavce, tomatoes u paradajz, feta cheese u feta sir, i tako unedogled. Smor je, za svaki slu?aj, naru?io pile?u salatu. Potom, punih usta, dok mu mrvice frcaju malo lijevo, pa malo vi�e desno, smor me gleda ravno u o?i. Ne primje?uje umor, ljutnju i jo� koje�ta:

“A da vas pitam, ho?e li ujutro u hotelu biti vo?a za doru?ak?�

Ne, to nikako, jer Libija je prepuna vo?a, barem u Tripolitaniji, pa ?e nam zato servirati kajganu od kamiljih jaja??? Grizem jezik… i pre�utim.

�A jo� ne�to, znate vidio sam da ima bazen, pa molim vas da pitate jel’ slana voda u bazenu, znate veoma ?e prijati mojim sinusima, ako jeste. A ako nije, ja se, pak, ne bih kupao�.

I dalje gledam. Znam ve? godinama da moje o?i nepogre�ivo odaju moj trenuta?ni feeling. Svoje osje?aje ja ne mogu prikriti, osim ako se dobro ne potrudim. I ja se trudim. Trudim se da imam blagi tele?i pogled, dok zami�ljam George Clooneya namazanog uljem sa mirisom kokosa, kako se kupa ispred moje ku?e na moru, dok kroz zube cijedim �naravno�.

Ustajem ujutro i �urim na doru?ak. U hodniku me presre?e smor. Sa koleginicom. On se jada:

�Znate vi da je ova jadna �ena cijelu no? povra?ala??? Aaaa? Da li znate? Nije oka sklopila a danas treba da radi.”

Sve ovo mi izgovara tonom koji me vi�e ru�i nego da pita. Ja bez pola litre kafe ne funkcioni�em. Zaboravljam la�nu kurtoaziju da pitam kako je koleginica, treba li joj �ta, da zovnemo mo�da doktora. Ona smora vu?e za rukav i govori:

�Ma, samo sam jednom povratila, nije mi ni�ta, mo�da je od puta?�

On je prekida, opet gleda u mene i sik?e:

�Sigurno je do one vode �to smo sino? pili. ?ep mi je bio sumnjiv. Sigurno su oni nama nasuli vodu iz ?esme koja nije za pi?e i prodali za skupe pare kao fla�iranu vodu.�

Opet gledam kroz njega… u oblaku moje ma�te, George je ve? lagano krenuo povla?iti kupa?e prema dole; ukazuje se malo bijele ko�e koju nije izlagao suncu. Ja se smijuljim. Smor se ve? po?inje ljutiti. Govorim da ?emo joj zovnuti doktora ako treba, ali se tu smor sigurno sjetio pri?e o bugarskim doktorima, optu�enim za �irenje side, koje sada ?eka smrtna kazna, pa je odjurio dalje.

Uz ru?ak, smor me opet gleda i pita:

�Da li Libijci jedu ma?ke? Ili pse??�

Ja odgovaram kratko: �Ne, ne bih rekla�.

On nastavlja monolog. Ja ve? vidim kako George izlazi iz vode, kapljice morske slane vode mu se hvataju po �atirano-sijedoj kosi od koje mi trnci prolaze tijelom, bri�e se pe�kirom, i taman se trzam da ?ujem:

�Ja sam ?uo da su ma?ke malko kisele, ali da lako mogu pro?i kao ze?etina…�

Gledam u smora, i lagano ?ujem sebe kako govorim:

�Ma?ke jesu kiselkaste, ali ih zato treba pajcovati no? prije u mlijeku… i po�eljno je dodati malo maslinovog ulja i aleve paprike. Da bi izgledala kao pe?eni zec, morate joj istegnuti u�i sa �tipaljkama dok je pajcujete, a rep naravno potkratiti… A kada ih tek ubijete, bitno je presje?i im vrat, i oka?iti ih za rep da bi im sva krv iscurila iz tijela…�

Mrtva ozbiljna. Kao da me neko pitao za datum ro?enja.

Smor od �oka ne mo�e da do?e do rije?i, a ja, otjelovljenje rije?i smorena, u svoj rokovnik bilje�im da pod hitno moram na?i Georgeovu adresu ili broj telefona, da bih mu poslala jednu simpati?nu razglednicu u cilju izra�avanja svoje zahvalnosti, jer me je spasio od sigurnog ludila… onog smorovski izazvanog.

(Pri nastanku ovog posta nije stradala ni jedna ma?ka. A nije ni George Clooney.)

Objavio/la: Strippy, 13. Feb. 2007. u 2:40 | TERSAONA | 9 komentara |